Tko je Petar Preradović?

Priča mjeseca   |   05.01.2018.
Tko je Petar Preradović?

Preradović, Petar, hrvatski pjesnik (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. III. 1818  Fahrafeld, Austrija, 18. VIII. 1872). Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti (1828), poslala 1830. u Vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1838. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850-ih bio je pobočnik bana J. Jelačića. Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja (Požar u Novom Mjestu  Der Brand von Neustadt, 1834). S preporodnim idejama upoznao ga je I. Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu (Poslanica Špiri Dimitroviću). Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko A. Kuzmanića i 1844. u prvom broju Zore dalmatinske objavio budnicu Zora puca. Dobar prijam prvih pjesama učvrstio ga je u odluci da postane hrvatskim piscem, premda je bio nezadovoljan svojim znanjem materinskoga jezika.

Kao mladi pjesnik na njemačkom jeziku (Prošlost – Vergangenheit; Sadašnjost – Gegenwart; Budućnost – Zukunft; Portret razbojnika – Das Porträt des Banditen) Preradović se profilirao na predromantičkim i romantičkim uzorima (J. W. Goethe, F. Schiller, G. G. Byron). Njemačka poezija ispunjena je motivima čežnje i idealima »srca«, a okušao se i u baladnoj formi s egzotičnom tematikom (Djevojka uskokinja – Das Uskoken-Mädchen). Iz ranoga razdoblja potječe i jedan dio Preradovićeva ljubavnoga kanconijera Pjesme Lini (Lina-Lieder), dovršen oko 1850.

Druga faza stvaralaštva i prijelaz na hrvatski idiom iz zbirke Prvenci (1846) ujedno je i postupni prelazak na jednostavniju poetiku, pri čem romantički individualizam i »svjetsku bol« nadomještaju kolektivni ideali predočeni budničkom i didaktičnom lirikom (Pjesma suncu, Braća, Djed i unuk) ili stilizacijama folklorne poezije (Primorske pjesmice). Drugi dio lirskog opusa čine domoljubne ili intimističke tužaljke (Žalostinke, Miruj, miruj srce moje, Putnik). Nakon premještaja u Zagreb objavio je zbirku Nove pjesme(1851), koju kritika uglavnom smatra kreativnim padom s obzirom na prijašnju liriku. Premda je načelno ostao na istim poetičkim polazištima, u Novim pjesmama pesimističniji je i sklon fatalizmu (Moja lađa, Crni dan, Nada). Izmijenjene okolnosti i slabljenje preporodnoga zanosa doveli su do gubitka povjerenja u društvenu funkciju poezije i vezu između pjesnika i zajednice (Pjesnikova kob, Slijepac Marko). Iz toga razdoblja potječe i Preradovićeva jedina drama Kraljević Marko, pisana 1847–48. i djelomično objavljena u Nevenu 1852. Razdijeljena u 22 prizora, pisana stihom i prozom, pod utjecajem Goetheova Fausta i Mickiewiczeva Dušnoga dana, drama oscilira između romantičke fantastike, pučkih vjerovanja i didaktičnih teza o narodnom prosvjetljenju i južnoslavenskom (»ilirskom«) jedinstvu.

Treća, završna faza obilježena je pjesnikovim svjetonazorskim zaokretom prema religiozno-spiritualnomu misticizmu i priklanjanju duljim, narativnim sastavima, među kojima su Pustinjak i Lopudska sirotica ostali nedovršeni. U najpoznatijim pjesničkim pripovijestima (Zmija, Mujezin) orijentalni imaginarij iskorišten je kao podloga za izvođenje općenitijih životnih pogleda s jasno izraženim pesimističnim porukama. Najambicioznije je djelo iz toga razdoblja religiozni deseterački spjev Prvi ljudi (Leptir, 1862) u četiri pjevanja. Neortodoksno se služeći kršćanskim mitom o stvaranju čovjeka kao alegorijom, Preradović je iznio svoje mističko-spiritualno naučavanje o ljubavi i milosrđu kao putu čovjekova uzdizanja do transcendencije. Na sličnim svjetonazorskim pretpostavkama, a pod utjecajem ideja J. G. Herdera i J. Kollára, počivaju i Preradovićeve pjesme koje ispovijedaju metafizičku vjeru u slavensku svjetskopovijesnu misiju (Slavjanstvu, 1865; Zvanje Slavjanstva, 1869).

Obogativši domaće pjesništvo nizom žanrova i oblika, Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba. Cijelo XIX. stoljeće, uz I. Mažuranića i S. Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda. U XX. stoljeću javili su se i kritičniji sudovi o njegovu djelu, ali se i danas ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma.

Izvor: Hrvatska enciklopedija

 

KRONOLOGIJA PJESNIKOVA ŽIVOTA

Kronologiju je pripremio akademik Dragutin Tadijanović za potrebe izdanja "Rodu o jeziku - Izabrane pjesme Petra Preradovića" koje je izdano u Grabrovnici 1972. godine.

1818.

  1. ožujka: U Grabrovnici, selu Đurdevačke šeste krajiške pukovnije, rođen je Petar Preradović, sin krajiškog podoficira Ivana Preradovića (rođenog 4.3.1792. u Grubišnom Polju) i Pelagije rođ. Ivičić (rođene 29.10.1792. u Velikom Grđevcu). Preradovići, prema predaji, potječu iz Like, odakle su se doselili u Grubišno Polje, gdje se rodio i pjesnikov otac, koji je kasnije vojevao u francuskim ratovima. Kao stražmeštar dobio je srebrnu kolajnu za hrabrost, umirovljen je oko 1820. s činom zastavnika i nastanio se u Grabrovnici.

Roditelji Petra Preradovića, vjenčani 9.11.1811. u Pavlovcu, imali su troje djece: Mariju, Petra i Anu. Marija Preradović, rođena 20.12.1812. u Grubišnom Polju, prvi put se vjenčala 22.4.1833. s kovačem iz Velike Pisanice Pavlom Solaričem i s njim je imala devetoro djece, od kojih je petoro umrlo u dobi mlađoj od deset godina. Muž joj je umro 3.1.1846., pa se ona drugi put udala 29.7.1858. za bačvara u Velikoj Pisanici Josipa Jerbića, katolika. Marija je umrla 25.2.1867. u Velikoj Pisanici. Mlađa sestra Ana rođena je 11.2.1820., a umrla 5.4.1822. i pokopana u Maloj Trešnjevici. [Ovi podaci i oni o rođenju zakonite djece Petra Preradovića preuzeti su iz knjige dr. Alekse Ivića Arhivska grada o srpskim i hrvatskim književnim i kulturnim radnicima, Knjiga druga 1790-1897, Beograd, 1931. Datumi po starom kalendaru preneseni su u ovoj Kronologiji u datume po novom kalendaru.] Kao još jedno dijete pjesnikovih roditelja spominje se Stevan Preradović, koji je 1832. poginuo. Petar piše o njemu 1831. u pismu majci. Taj bi sin mogao biti njihovo drugo dijete, stariji od Petra, ali o njemu nema potvrde u dokumentima.

1826.

„U osmoj godini, do koje dobi nijesam ni riječi drugog koga jezika znao do materinjeg, počeo sam u školu ići, najprije u Grubišnom Polju, zatim kroz dvije godine u Đurđevcu, onda jednu godinu u Bjelovaru u vojničkom zavodu“. (Nacrt moga života, 1862.)

1828.

  1. siječnja: Umro mu je otac, u Grabrovnici, „na samo mlado ljeto“; pokopan u Maloj Trešnjevici.

1830.

„koncem godine“: Mati ga je otpremila u Vojničku akademiju u Wiener-Neustadt, gdje je ostao pitomac osam godina bez prekida, do 1838. godine.

1832.

  1. kolovoza: Kao učenik II. tečaja Vojničke akademije prešao je s pravoslavlja na katolicizam.

1834.

Kad je gotovo čitav Neustadt izgorio, pitomci su dobili zadatak opisati taj požar. Petar je tad sastavio svoju „prvu pjesmu u njemačkom jeziku“ (Der Brand von Neustadt).

1838.

  1. rujna: Svršivši Vojničku akademiju kao poručnik prvog reda, po vlastitoj je želji uvršten u ugarsku pješačku pukovniju br. 33, zvanu Bakonyi, u Milanu. Prije stupanja u službu dobio je dopust i vratio se nakon punih osam godina u Hrvatsku - prolazeći kroz Zagreb saznao je za „narodno gibanje“, pa „nešto o hrvatskoj (tad ilirskoj) književnosti, o njezinom kolovođi dr. Gaju i o otporu Hrvata protiv Mađara“. Iz Zagreba je otišao u Pitomaču posjetiti „ostarjelu majku i sestru jedinicu“, „... - ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti“ (Crtice moga života, 1856.). „Ali u razgovoru s majkom i sestrom probuđivahu mi se kao iz sna slatki izrazi djetinske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh, prilično sam opet naški govorio.“ (Nacrt moga života, 1862.)

1840.

U Milanu se upoznao s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816. - 1889.), koji je u njegovu regimentu došao kao „oficir od ugarske garde“. S Kukuljevićem je razgovarao „o staroj našoj dubrovačkoj književnosti, o narodnim našim pjesnima“. Kukuljević mu je čitao i svoje pjesme te je na njegov nagovor „počeo prevoditi pogdješto iz narodnoga na njemački jezik i za njemačke svoje pjesme počeo odabirati narodne predmete. Tako sam preveo skoro cijelo prvo pjevanje Gundulićeva Osmana i neku pjesmu Đorđićevu, a sastavio sam više pjesama s narodnim predmetima ...“ (Crtice moga života, 1856.)

1841.

  1. studenoga: Objavio je pjesmu Das Uskoken-Mädchen u zagrebačkom njemačkom listu Croatia (III, br. 96, str. 385).

1843.

  1. lipnja: Krenuo je iz Milana sa svojom pukovnijom, koja je premještena u Dalmaciju, preko Mletaka, u Zadar (ovdje će on živjeti do 1847.). Pukovnija se zadržala „četrnaest veselijeh dana“ u Mlecima, gdje „kod regimente Karola Ferdinanda broj 51 bijaše slučajno mnogo hrvatskih, narodnim duhom oduševljenih oficira, na čelu im poznati Špiro Dimitrović ...“ koji ga „odmah u svoje krilo primi; svako veče sastajali smo se kod njega: tu su se narodne pjesme pjevale, tu je bio samo razgovor o narodnim stvarima, tu su se čitale Kačićeve pjesme itd.“ Špiro Dimitrović Kotaranin (1813. – 1868.) obećao je na rastanku da će im u slavu spjevati junačku pjesmu, a Preradović se obavezao da će mu otpjevati u narodnom jeziku. Kad je Dimitrovićeva pjesma stigla u Zadar, Preradović je na nju odgovorio Poslanicom Špiri Dimitroviću, svojom prvom hrvatskom pjesmom (objavljenom postumno, u Pjesničkim djelima, 1873.) o kojoj je rekao da „nema po sebi skoro nikakove vrijednosti“, ali on ju je čuvao „sveudilj kao spomenik one za mene znamenite dobe".

U Zadru se upoznao s Antom Kuzmanićem (1807. – 1879.), koji je pripremao izdavanje Zore dalmatinske i zamolio ga da mu načini „jednu pjesmu za prvi list Zore dalmatinske“.

1844.

  1. siječnja: Prva objavljena pjesma, Zora puca, objelodanjena mu je u prvom broju Zore dalmatinske i postigla velik uspjeh.

Zaljubio se „u Zadru u Pavicu, lijepu ćercu pokojnog tribunalnoga savjetnika Ivana de Ponte“. U rujnu iste godine imenovan je natporučnikom.

1845.

  1. prosinca: Datirao je Književni poziv na pretplatu za svoje Prvence, kako je nazvao prvu zbirku pjesma.
  2. prosinca: U Zori dalmatinskoj objavljen je njegov Književni poziv..

1846.

U kolovozu: Stigla mu je zapovijed o premještaju k trećem bataljonu u Peštu, dok se bavio „izdavanjem kod tiskara Demarchi-Rougier sakupljenih mojih pjesama pod naslovom Prvenci, koje posvetih rečenoj zaručnici mojoj“.

  1. rujna: U pismu javlja Stanku Vrazu u Zagreb da mu šalje „100 istisaka mojih izišavših Prvenaca. Nijesu baš onako izišli kako sam bio želio - ali šta ćeš kad u ovom kukavnom Zadru bolje moguće nije. Gledaj, brate, da ih rasprodaš. Ja polazim danas parobrodom preko Trsta u Beč pa u Peštu i ne znam kad ću se vratiti ...“.

U Beču je izjavio vlasniku regimente, grofu Gyulayu, čvrstu svoju odluku da neće „nipošto od nakanjene ženidbe odstupiti“, i on mu je, na kasnije ponovljenu molbu, dopustio ženiti se i vratiti se natrag u Zadar.

Na povratku iz Beča, upoznao se u Pešti s „vrijednim domorocem“ Vatroslavom Bertićem (rođ. oko 1818. na posjedu Bertićevo iznad sela Orehovice kraj Bedekovčine, umro 1901. na Humu kod Zaboka; ovo poznanstvo „imaše kašnje velik upliv na sudbinu moju“). „Vraćajući se iz Pešte u Zadar, udarim preko Zagreba, gdje me pokojni Stanko Vraz, s kojim sam već prije pismeno poznat bio, uvede u sve znamenitije domorodne kuće i upozna sa svima glasovitim osobama tadašnjeg našeg Parnasa“. (Crtice moga života, 1856.)

1847.

Nekoliko mjeseci prije Preradovićeva povratka u Zadar umrla je udata sestra njegove zaručnice, kod koje je ona stanovala „neimavši ni oca ni matere“, pa se Pavica stoga morala preseliti „k drugoj udatoj sestri u Dubrovnik“.

  1. svibnja: Dobio je od cara za svoje Prvence „zlatnu medalju u vrijednosti od 12 dukata s natpisom Litteris et artibus, s jednim pismom“ (Gaju, 19. 5. 1847.)
  2. lipnja: Pošao je s regimentom iz Zadra u Italiju, u Vidam (Udine), a od 24. studenoga stacioniran je u Bresciji (Breši).

1848.

  1. siječnja: Stigao je u Paviju, gdje ga je zatekla talijanska revolucija, a već 14. travnja javlja se u Zagreb pismom iz Mantove, kamo je prispio „prvih dana mjeseca travnja“ u pomoć posadi i ondje ostao četiri mjeseca.
  2. svibnja: Prvi put je sudjelovao u boju kod mjestanca Gli Angeli pred Mantovom, a zatim u bojevima kod Curtatone i Goita.

Lipanj: Postao je kapetan.

  1. kolovoza: Umrla mu je majka Pelagija rod. Ivičić, u Velikoj Pisanici. Istjeravši Pijemonteze iz austrijskog dijela Italije, mjeseca kolovoza došao je u posadu u Piacenzu, a u rujnu u Monzu. Ovdje je uzeo dopust i otputovao u Dubrovnik svojoj zaručnici.
  2. listopada: „postao sam cijeli kapetan« (kapetan 1. klase)
  3. listopada: Vjenčao se u Dubrovniku s Pavicom de Ponte.

Vratio se, za malo dana, u Italiju, u Monzu, bez žene, i našao „crnu knjigu na stolu“ koja ga je dočekala da mu „stečenu radost u tugu i žalost preobrati“. Saznao je da je izgubio majku.

  1. prosinca: Na lažnu vijest o Preradovićevoj pogibiji u ratu, objavio je o njemu nekrolog u Narodnim novinama njegov prijatelj Bogoslav Šulek (1816. - 1895.).

1849.

  1. veljače: Stigao je iz Italije u Zagreb te je pridijeljen bojnom odsjeku Banskog vijeća, gdje je zauzeo ispražnjeno mjesto podnačelnika. „Kolika je moja radost što sam ovdje u miloj domovini, za kojom težih toliko godina, to ti iskazati ne mogu, ti me poznaš i znati ćeš sam to rasuditi.“ (Kukuljeviću, 26. 2. 1849.)
  2. travnja: Premješten je prvoj banskoj regimenti, ali je ipak ostao u Zagrebu.
  3. srpnja: Rodio mu se prvenac sin Čedomil koji je „Umro 24. rujna 1849. u trećem mjesecu dobe svoje“ (vidi sonet Svome prvorođencu, 1870).

1850.

  1. srpnja: Kad je Bansko vijeće ukinuto, ban je premjestio Preradovića u vojno zapovjedništvo („Ja sam sad ovdje pridijeljen kod zemaljskog vrhovnog vojnog zapovjedništva, kud će poslije sa mnom, to ne znam ...“; Kaznačiću, 31.7.1850.)
  2. rujna: Rodila mu se kći Milica.
  3. studenoga: Ivan Kukuljević Sakcinski kao načelnik Društva za povjesnicu starine jugoslavenske imenovao ga je „za svoga poslujućeg člana“.

1851.

Veljača: Postao je ađutant kod Bana („Kao novost mogu ti javiti da sam postao ađutant kod Bana.“; Kaznačiću, 8. 2. 1851.).

  1. veljače: Izabran je u odbor obnovljene Matice ilirske (predsjednik Ambroz Vranicani; potpredsjednik književnog odbora Ivan Kukuljević; uz Preradovića odbornici: Mirko Bogović, Stjepan Ilijašević, Ivan Mažuranić, Bogoslav Šulek, Stanko Vraz).
  2. lipnja: Datirao je Poziv na pretplatu za svoje Nove pjesme (objavljen u Narodnim novinama 15. 7. i 4. 8. 1851.). – „Mojih Novih pjesama ne mogu ti više poslati, jer sam sve već rasprodao, nijesam ni predbrojnike sve namiriti mogao.“ (Kaznačiću, 3. 10. 1851.)

Listopad: Započeo je pisati ciklus njemačkih pjesama Lina-Lieder Zagrepčanki Karolini Schauff rođ. Kopetzky (6.6.1828 - 18.7.1898.); šesnaestu, posljednju pjesmu ciklusa, Träume, datirao je „Im August des Jahres 1852.“

1852.

  1. travnja: Izabran je odbornikom Matice ilirske i za 1852. godinu (kad je ujesen bio premješten u Cremonu kao major njemačko-banatske krajiške pukovnije, na njegovo je mjesto 8.12.1852. izabran Antun Mažuranić).

Ban ga je poslao u Travnik „na pregovore“ Omer-paši Latasu, koji ga je lijepo dočekao.

„Moja Pave već je od mjeseca svibnja kod sestre si u Mareni i tamo će sada roditi i rado do proljeća ostati, jerbo će se rado sa mnom neka promjena dogoditi i dok se moja sudbina ne odluči ne bih ju rado s mjesta kretao.“ (Kaznačiću, 13.8.1852.)

  1. kolovoza: Rodila mu se druga kći, Slavica.
  2. listopada: Postao je „majorom u njemačko-banatskoj regimenti“. 

  3. prosinca: Stigao je sa ženom i dvoje djece, Milicom i Slavicom, u Cremonu, gdje je primio „pod zapovijed svoju 2. bataljon iste regimente“.

1853.

Kolovoz: Sa svojim bataljonom došao je iz Cremone u Veronu.

Rujan: Iz Verone je odveo svoj bataljon „kući u Pančevo“; bataljon se raspustio, a on je otišao „za zapovjednika Korduna u Kovinj na Dunavu“.

1854.

Siječanj: Premješten je „k romano-banatskoj regimenti“. U Aradu je preuzeo zapovjedništvo jedne čete svoje nove regimente koja je ondje bila u posadi.

Srpanj: Kad je s prvom četom svoje pukovnije „bio izmarširao u Erdelj“, iznenada mu je stigla zapovijed da je pridijeljen „k Vrhovnom vojske zapovjedništvu u Beč“. Obitelj mu je tad bila u Karanšebešu.

  1. kolovoza: Otputovao je s obitelji u Beč gdje mu je, osmi dan poslije dolaska, umrla šogorica, najstarija sestra njegove supruge.
  2. rujna: Rodio mu se sin Dušan, ali „iza sretnog poroda razboli mi se jako supruga ujedno s novorođenim djetetom i moradoh po savjetu ljekarskom poslati ju zajedno s djecom, kojih tada troje imah, u Italiju, u blaže podneblje“. (Crtice moga života, 1856.)

1855.

  1. ožujka: Umrla mu je mlađa kći Slavica.
  2. svibnja: U Motta di Livenza, u provinciji Treviso, kod mlađe sestre, kod koje je boravila sa svojom djecom, tragično je završila život Pavica rođ. de Ponte, u 27. godini, ostavivši dvoje nejake djece, Milicu i Dušana.

Potkraj godine, po vlastitoj molbi, premješten je iz Beča u Krajinu, u prvu bansku pukovniju u Glini.

1856.

U Glini se zaljubio u Emiliju Novaković-Đurabojsku (rođ. 1837. u Ogulinu). Njoj je tad bilo 18 godina, svirala je gitaru, pjevala narodne pjesme.

  1. studenoga: Po nagovoru Ivana Trnskoga napisao je autobiografiju Čerte moga života (prvi put objavljenu 1890. u Izabranim pjesmama u govoru Milivoja Šrepela O životu i radu Petra Preradovića, pod naslovom Crtice moga života).

1857.

Iz Gline je naglo premješten u Beč, u generalštab.

1858.

  1. travnja: Postao je potpukovnikom.
  2. kolovoza: Emilija Novaković rodila mu je u Zagrebu (Vicus Latinorum 106, Vlaška ulica) nezakonitog sina imenom Radovan Josip Petar. Kumovi su bili trgovac Josip Popović i žena mu Evelina (Matica rođenih župe Sv. Petra u Zagrebu 1858. - 1877.) Uz ove je podatke zabilježeno u Observationes: „Dozvolom vis. kr. z. vlade od 873. 1888. br. 8198. promjenjuje se prezime Novaković u Preradović“).

1859.

Tijekom rata za talijansku nezavisnost ratovao je u prvoj armiji habsburške vojske u Trstu. Ondje je ostao do 19. lipnja, a zatim je dodijeljen četvrtoj armiji u Postojni do 15. kolovoza.

  1. lipnja: Imenovan je pukovnikom.

Kolovoz: Premješten je u Temišvar.

  1. listopada: Stigao je u Temišvar, nakon dvomjesečnog dopusta koji je proveo u Vöslau i u Pragu.

1860.

Iz Temišvara je odlazio u Beč (krajem svibnja - početkom lipnja), u Novi Sad (srpanj), u Dalmaciju (Zadar, listopad) i u Prag (studeni). „Ja se povratih s daleka puta. Bio sam u Dalmaciji i preveo si sinka u Beč, bio sam i u Pragu kod ćerke si i - hvala bogu - oboje sam našao i ostavio zdravo.“ (Trnskomu, iz Tamišvara 20.12.1860.)

1861.

„... sutra ujutro polazim s dopustom od dva mjeseca u Beč, Prag itd. Idem samo da me ovdje ne ima, jer je ovdje sad jako nezdravo a i nikakva drugog pravog života ne ima. Ja ću ovog mjeseca biti u Vöslavi kod Beča ...“ (Ignjatu Brliću, iz Tamišvara 1.8.1861.)

1862.

  1. - 21. lipnja: Emilija Novaković, s njihovim sinčićem Radovanom, boravila je u Tamišvaru, gdje je Preradovića oslobodila od njegove ženidbene obveze, i s njim sklopila ugovor o izdržavanju njenom i njihova sina.

1863.

  1. rujna: Odbijena od najbliže okoline, smjestivši se sa sinčićem Radovanom u Zagrebu kod prijateljice, kume Eveline Popović rođ. Peleš (1840. – 1892.), iz Gline, od tuberkuloze je umrla Emilija Novaković-Đurabojska (Milica, Milči), u dobi od 26 godina. Pokopana je na Jurjevskom groblju (Matica umrlih od 1858. do 31/1. 1868. župe Sv. Marka u Zagrebu, broj 298). Kasnije je prenesena na Mirogoj, nasuprot Preradovićevu grobu, a zatim na drugo neko mjesto.

Radovana je odgojila Evelina Popović, a Preradović ga je materijalno osigurao i dao mu svoje prezime. Radovan je umro 11.2.1908. u Zagrebu, a imao je sina Milana, rođenog 1.8.1897. u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju, u Evangeličkom groblju.

1864.

„Javljam Vam da sam premješten u Beč i da ću za jedno desetak dana tamo krenuti. Moj adres tamo: Wien, Kriegsgebaude. Meni je to premještenje veoma drago, jer ću si djeci bliže doći i ostaviti ovo mekano podneblje koje mi slabo prija.“ (Ignjatu Brliću, iz Tamišgrada 23.2.1864.)

  1. travnja: Stanuje u Landstrasse, Ungargasse No 9. - 23. lipnja: Matica dalmatinska primila ga za člana utemeljitelja.

Lipanj i srpanj: Liječio se u Karlovim Varima („da si zdravlje oporavim“).

Potkraj srpnja i početkom kolovoza boravio je u Njemačkoj, u Leipzigu i Dresdenu.

1865.

  1. travnja: Vjenčao se u Beču s Emom Regnerovom rođ. Bleyleben. Ema je rođena 1828. u Korneuburgu, u Donjoj Austriji. S njom se dopisivao od 4.5.1859; „Sad sam evo ovdje u Veroni zadovoljan i sretan u kućevnom si životu, jerbo imam uz sebe biće koje ljubim i štujem i koje sačinjava svu sreću moju. Dvoje djece, što mi od prve supruge ostade, nije kod mene. Kćer Milica je u Pragu u zavodu engleskih gospoja, a sin Dušan u Beču kod tasta mi. - S književnošću slabo se bavim, jerbo mi služba sve vrijeme zauzimlje.“ (Kaznačiću, iz Verone 22.5.1865.)

„a 16. o. m. polazim u Beč, a početkom listopada doći ću sa sinom si u Zagreb da ga predam tamošnjem konviktu.“ (Trnskomu, iz Verone 11.9.1865.)

1866.

  1. veljače: Rodio mu se u Veroni sin Milan, iz drugog braka.
  2. ožujka: Hrvatska dvorska kancelarija u Beču moli pristanak za izbor pukovnika Preradovića u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
  3. ožujka: Odbijeno mu je članstvo u Jugoslavensku akademiju.

Ljeto: Sudjelovao je u novom ratu za talijansku nezavisnost.

  1. kolovoza: Imenovan je general-majorom.
  2. kolovoza: Postao je zapovjednik brigade u Aradu.
  3. listopada: Boravio je kao gost na Koradovici (Varaždinbreg) u domu kod Bužanovih, kod sestre Vatroslava Bertića Terezije Bužan. Godinama se svraćao u posjete svom prijatelju i kumu Bertiću, i drugima, u Gradec kod Vrbovca, u Viroviticu, u Varaždin, i drugdje.

1867.

Veljača: „Neka me zasad ne izaberu za člana akademije, bit će bolje; jer Kušević nije mi prijatelj itd.“ (Šuleku, iz Arada 24. 2. 1867.)

  1. veljače: Umrla mu je u Velikoj Pisanici sestra Marija (vidi pjesmu Svojoj sestri jedinici, objavljenu 30.3.1867. u Dragoljubu).
  2. prosinca: Rodila mu se u Aradu kćerka Zora. Postala je poznata slikarica. Zora je umrla u Zagrebu 10.5.1927.).

1868.

  1. srpnja: Dobivši drugu brigadu, premješten je iz Arada u Beč („što mi je veoma ugodno, jer sam već sit mađarskog blaženstva. Ja polazim 25. o. m. odavle i vodim najprije obitelj si u Beč a ja ću onda na cio mjesec dana (kolovoz) u tabor kod Bruka na Litavi.“ (Račkomu, iz Arada 22.7.1868.)

1869.

U Zagrebu je objavljen Preradovićev anonimni prijevod rasprave Franje Račkoga na njemački: Fiume gegenüber von Croatien, Von Dr Franz Rački, Aus dem kroatischen übers. von. X.Y. Agram, Im Verlage der Fr. Suppan's Buch-Handlung (Albrecht & Fiedler), 1869.

1870.

Pripremao je novo izdanje svojih pjesama.

  1. lipnja: Rodila mu se kćerka Jelica (umrla već 27.12.1870.).

Listopad: Preselio se u novi, svoj posljednji stan: Ungargasse Nro 39. (Pismo Trnskomu, 22.10.1870. "P.S. Ja stanujem sada u "Ungargrasse Nro 39")

1872.

Pronijeli se glasovi koji hoće da ga „banom učine“, ali on se „za tu čast“ ne jagmi. (Šuleku, iz Beča 18.2.1872.)

  1. svibnja: Otišao je u Mariabrunn kod Münchena na liječenje od otoka slezene komu nije mogao odoljeti „već skoro pol godine“ (Šuleku, iz Beča 5.5.1872.).
  2. kolovoza: Umro je u Fahrafeldu (kod Vöslaua, u Donjoj Austriji), u 3 1/2 sata ujutro, u 55. godini svog vijeka. 
  3. kolovoza: Pokopan je u Beču.

 

 

 

 

 

HU-HR CBC
Slogan
Interreg
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.