Tko je Petar Preradović?

Priča mjeseca   |   05.01.2018.
Tko je Petar Preradović?

Preradović, Petar, hrvatski pjesnik (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. III. 1818  Fahrafeld, Austrija, 18. VIII. 1872). Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti (1828), poslala 1830. u Vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1838. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850-ih bio je pobočnik bana J. Jelačića. Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja (Požar u Novom Mjestu  Der Brand von Neustadt, 1834). S preporodnim idejama upoznao ga je I. Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu (Poslanica Špiri Dimitroviću). Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko A. Kuzmanića i 1844. u prvom broju Zore dalmatinske objavio budnicu Zora puca. Dobar prijam prvih pjesama učvrstio ga je u odluci da postane hrvatskim piscem, premda je bio nezadovoljan svojim znanjem materinskoga jezika.

Kao mladi pjesnik na njemačkom jeziku (Prošlost – Vergangenheit; Sadašnjost – Gegenwart; Budućnost – Zukunft; Portret razbojnika – Das Porträt des Banditen) Preradović se profilirao na predromantičkim i romantičkim uzorima (J. W. Goethe, F. Schiller, G. G. Byron). Njemačka poezija ispunjena je motivima čežnje i idealima »srca«, a okušao se i u baladnoj formi s egzotičnom tematikom (Djevojka uskokinja – Das Uskoken-Mädchen). Iz ranoga razdoblja potječe i jedan dio Preradovićeva ljubavnoga kanconijera Pjesme Lini (Lina-Lieder), dovršen oko 1850.

Druga faza stvaralaštva i prijelaz na hrvatski idiom iz zbirke Prvenci (1846) ujedno je i postupni prelazak na jednostavniju poetiku, pri čem romantički individualizam i »svjetsku bol« nadomještaju kolektivni ideali predočeni budničkom i didaktičnom lirikom (Pjesma suncu, Braća, Djed i unuk) ili stilizacijama folklorne poezije (Primorske pjesmice). Drugi dio lirskog opusa čine domoljubne ili intimističke tužaljke (Žalostinke, Miruj, miruj srce moje, Putnik). Nakon premještaja u Zagreb objavio je zbirku Nove pjesme(1851), koju kritika uglavnom smatra kreativnim padom s obzirom na prijašnju liriku. Premda je načelno ostao na istim poetičkim polazištima, u Novim pjesmama pesimističniji je i sklon fatalizmu (Moja lađa, Crni dan, Nada). Izmijenjene okolnosti i slabljenje preporodnoga zanosa doveli su do gubitka povjerenja u društvenu funkciju poezije i vezu između pjesnika i zajednice (Pjesnikova kob, Slijepac Marko). Iz toga razdoblja potječe i Preradovićeva jedina drama Kraljević Marko, pisana 1847–48. i djelomično objavljena u Nevenu 1852. Razdijeljena u 22 prizora, pisana stihom i prozom, pod utjecajem Goetheova Fausta i Mickiewiczeva Dušnoga dana, drama oscilira između romantičke fantastike, pučkih vjerovanja i didaktičnih teza o narodnom prosvjetljenju i južnoslavenskom (»ilirskom«) jedinstvu.

Treća, završna faza obilježena je pjesnikovim svjetonazorskim zaokretom prema religiozno-spiritualnomu misticizmu i priklanjanju duljim, narativnim sastavima, među kojima su Pustinjak i Lopudska sirotica ostali nedovršeni. U najpoznatijim pjesničkim pripovijestima (Zmija, Mujezin) orijentalni imaginarij iskorišten je kao podloga za izvođenje općenitijih životnih pogleda s jasno izraženim pesimističnim porukama. Najambicioznije je djelo iz toga razdoblja religiozni deseterački spjev Prvi ljudi (Leptir, 1862) u četiri pjevanja. Neortodoksno se služeći kršćanskim mitom o stvaranju čovjeka kao alegorijom, Preradović je iznio svoje mističko-spiritualno naučavanje o ljubavi i milosrđu kao putu čovjekova uzdizanja do transcendencije. Na sličnim svjetonazorskim pretpostavkama, a pod utjecajem ideja J. G. Herdera i J. Kollára, počivaju i Preradovićeve pjesme koje ispovijedaju metafizičku vjeru u slavensku svjetskopovijesnu misiju (Slavjanstvu, 1865; Zvanje Slavjanstva, 1869).

Obogativši domaće pjesništvo nizom žanrova i oblika, Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba. Cijelo XIX. stoljeće, uz I. Mažuranića i S. Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda. U XX. stoljeću javili su se i kritičniji sudovi o njegovu djelu, ali se i danas ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma.

Izvor: Hrvatska enciklopedija

 

IZVOD IZ KRONOLOGIJE PRERADOVIĆEVA ŽIVOTA

Kronologiju je pripremio akademik Dragutin Tadijanović za potrebe izdanja "Rodu o jeziku - Izabrane pjesme Petra Preradovića" koje je izdano u Grabrovnici 1972. godine.

1818.

  1. ožujka: U Grabrovnici, selu Đurdevačke šeste krajiške pukovnije, rođen je Petar Preradović, sin krajiškog podoficira Ivana Preradovića (rođenog 4.3.1792. u Grubišnom Polju) i Pelagije rođ. Ivičić (rođene 29.10.1792. u Velikom Grđevcu). Preradovići, prema predaji, potječu iz Like, odakle su se doselili u Grubišno Polje, gdje se rodio i pjesnikov otac, koji je kasnije vojevao u francuskim ratovima. Kao stražmeštar dobio je srebrnu kolajnu za hrabrost, umirovljen je oko 1820. s činom zastavnika i nastanio se u Grabrovnici.

Roditelji Petra Preradovića, vjenčani 9.11.1811. u Pavlovcu, imali su troje djece: Mariju, Petra i Anu. Marija Preradović, rođena 20.12.1812. u Grubišnom Polju, prvi put se vjenčala 22.4.1833. s kovačem iz Velike Pisanice Pavlom Solaričem i s njim je imala devetoro djece, od kojih je petoro umrlo u dobi mlađoj od deset godina. Muž joj je umro 3.1.1846., pa se ona drugi put udala 29.7.1858. za bačvara u Velikoj Pisanici Josipa Jerbića, katolika. Marija je umrla 25.2.1867. u Velikoj Pisanici. Mlađa sestra Ana rođena je 11.2.1820., a umrla 5.4.1822. i pokopana u Maloj Trešnjevici. [Ovi podaci i oni o rođenju zakonite djece Petra Preradovića preuzeti su iz knjige dr. Alekse Ivića Arhivska grada o srpskim i hrvatskim književnim i kulturnim radnicima, Knjiga druga 1790-1897, Beograd, 1931. Datumi po starom kalendaru preneseni su u ovoj Kronologiji u datume po novom kalendaru.] Kao još jedno dijete pjesnikovih roditelja spominje se Stevan Preradović, koji je 1832. poginuo. Petar piše o njemu 1831. u pismu majci. Taj bi sin mogao biti njihovo drugo dijete, stariji od Petra, ali o njemu nema potvrde u dokumentima.

1826.

„U osmoj godini, do koje dobi nijesam ni riječi drugog koga jezika znao do materinjeg, počeo sam u školu ići, najprije u Grubišnom Polju, zatim kroz dvije godine u Đurđevcu, onda jednu godinu u Bjelovaru u vojničkom zavodu“. (Nacrt moga života, 1862.)

1830.

„koncem godine“: Mati ga je otpremila u Vojničku akademiju u Wiener-Neustadt, gdje je ostao pitomac osam godina bez prekida, do 1838. godine.

1834.

Kad je gotovo čitav Neustadt izgorio, pitomci su dobili zadatak opisati taj požar. Petar je tad sastavio svoju „prvu pjesmu u njemačkom jeziku“ (Der Brand von Neustadt).

1838.

  1. rujna: Svršivši Vojničku akademiju kao poručnik prvog reda, po vlastitoj je želji uvršten u ugarsku pješačku pukovniju br. 33, zvanu Bakonyi, u Milanu. Prije stupanja u službu dobio je dopust i vratio se nakon punih osam godina u Hrvatsku - prolazeći kroz Zagreb saznao je za „narodno gibanje“, pa „nešto o hrvatskoj (tad ilirskoj) književnosti, o njezinom kolovođi dr. Gaju i o otporu Hrvata protiv Mađara“. Iz Zagreba je otišao u Pitomaču posjetiti „ostarjelu majku i sestru jedinicu“, „... - ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti“ (Crtice moga života, 1856.). „Ali u razgovoru s majkom i sestrom probuđivahu mi se kao iz sna slatki izrazi djetinske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh, prilično sam opet naški govorio.“ (Nacrt moga života, 1862.)

1840.

U Milanu se upoznao s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816. - 1889.), koji je u njegovu regimentu došao kao „oficir od ugarske garde“. S Kukuljevićem je razgovarao „o staroj našoj dubrovačkoj književnosti, o narodnim našim pjesnima“. 

1843.

  1. lipnja: Krenuo je iz Milana sa svojom pukovnijom, koja je premještena u Dalmaciju, preko Mletaka, u Zadar (ovdje će on živjeti do 1847.). 

U Zadru se upoznao s Antom Kuzmanićem (1807. – 1879.), koji je pripremao izdavanje Zore dalmatinske i zamolio ga da mu načini „jednu pjesmu za prvi list Zore dalmatinske“.

1844.

  1. siječnja: Prva objavljena pjesma, Zora puca, objelodanjena mu je u prvom broju Zore dalmatinske i postigla velik uspjeh.

Zaljubio se „u Zadru u Pavicu, lijepu ćercu pokojnog tribunalnoga savjetnika Ivana de Ponte“. 

1846.

U kolovozu: Stigla mu je zapovijed o premještaju k trećem bataljonu u Peštu, dok se bavio „izdavanjem kod tiskara Demarchi-Rougier sakupljenih mojih pjesama pod naslovom Prvenci, koje posvetih rečenoj zaručnici mojoj“.

1847.

  1. svibnja: Dobio je od cara za svoje Prvence „zlatnu medalju u vrijednosti od 12 dukata s natpisom Litteris et artibus, s jednim pismom“ (Gaju, 19. 5. 1847.)
  2. lipnja: Pošao je s regimentom iz Zadra u Italiju, u Vidam (Udine), a od 24. studenoga stacioniran je u Bresciji (Breši).

1848.

  1. kolovoza: Umrla mu je majka Pelagija rod. Ivičić, u Velikoj Pisanici.
  2. listopada: Vjenčao se u Dubrovniku s Pavicom de Ponte.

1849.

  1. veljače: Stigao je iz Italije u Zagreb te je pridijeljen bojnom odsjeku Banskog vijeća, gdje je zauzeo ispražnjeno mjesto podnačelnika.

1851.

Veljača: Postao je ađutant kod Bana („Kao novost mogu ti javiti da sam postao ađutant kod Bana.“; Kaznačiću, 8. 2. 1851.).

  1. veljače: Izabran je u odbor obnovljene Matice ilirske (predsjednik Ambroz Vranicani; potpredsjednik književnog odbora Ivan Kukuljević; uz Preradovića odbornici: Mirko Bogović, Stjepan Ilijašević, Ivan Mažuranić, Bogoslav Šulek, Stanko Vraz).

1852.

  1. travnja: Izabran je odbornikom Matice ilirske i za 1852. godinu (kad je ujesen bio premješten u Cremonu kao major njemačko-banatske krajiške pukovnije, na njegovo je mjesto 8.12.1852. izabran Antun Mažuranić).

Ban ga je poslao u Travnik „na pregovore“ Omer-paši Latasu, koji ga je lijepo dočekao.

1853.

Kolovoz: Sa svojim bataljonom došao je iz Cremone u Veronu.

Rujan: Iz Verone je odveo svoj bataljon „kući u Pančevo“; bataljon se raspustio, a on je otišao „za zapovjednika Korduna u Kovinj na Dunavu“.

1854.

Siječanj: Premješten je „k romano-banatskoj regimenti“. U Aradu je preuzeo zapovjedništvo jedne čete svoje nove regimente koja je ondje bila u posadi.

1856.

  1. studenoga: Po nagovoru Ivana Trnskoga napisao je autobiografiju Čerte moga života (prvi put objavljenu 1890. u Izabranim pjesmama u govoru Milivoja Šrepela O životu i radu Petra Preradovića, pod naslovom Crtice moga života).

1857.

Iz Gline je naglo premješten u Beč, u generalštab.

1858.

  1. travnja: Postao je potpukovnikom.

1859.

Tijekom rata za talijansku nezavisnost ratovao je u prvoj armiji habsburške vojske u Trstu. Ondje je ostao do 19. lipnja, a zatim je dodijeljen četvrtoj armiji u Postojni do 15. kolovoza.

1860.

Iz Temišvara je odlazio u Beč (krajem svibnja - početkom lipnja), u Novi Sad (srpanj), u Dalmaciju (Zadar, listopad) i u Prag (studeni). „Ja se povratih s daleka puta. Bio sam u Dalmaciji i preveo si sinka u Beč, bio sam i u Pragu kod ćerke si i - hvala bogu - oboje sam našao i ostavio zdravo.“ (Trnskomu, iz Tamišvara 20.12.1860.)

1864.

„Javljam Vam da sam premješten u Beč i da ću za jedno desetak dana tamo krenuti. Moj adres tamo: Wien, Kriegsgebaude. Meni je to premještenje veoma drago, jer ću si djeci bliže doći i ostaviti ovo mekano podneblje koje mi slabo prija.“ (Ignjatu Brliću, iz Tamišgrada 23.2.1864.)

1865.

  1. travnja: Vjenčao se u Beču s Emom Regnerovom rođ. Bleyleben. Ema je rođena 1828. u Korneuburgu, u Donjoj Austriji. S njom se dopisivao od 4.5.1859;

1866.

  1. kolovoza: Imenovan je general-majorom.

1867.

  1. veljače: Umrla mu je u Velikoj Pisanici sestra Marija (vidi pjesmu Svojoj sestri jedinici, objavljenu 30.3.1867. u Dragoljubu).
  2. prosinca: Rodila mu se u Aradu kćerka Zora. Postala je poznata slikarica. Zora je umrla u Zagrebu 10.5.1927.).

1869.

U Zagrebu je objavljen Preradovićev anonimni prijevod rasprave Franje Račkoga na njemački: Fiume gegenüber von Croatien, Von Dr Franz Rački, Aus dem kroatischen übers. von. X.Y. Agram, Im Verlage der Fr. Suppan's Buch-Handlung (Albrecht & Fiedler), 1869.

1870.

Pripremao je novo izdanje svojih pjesama.

1872.

Pronijeli se glasovi koji hoće da ga „banom učine“, ali on se „za tu čast“ ne jagmi. (Šuleku, iz Beča 18.2.1872.)

  1. svibnja: Otišao je u Mariabrunn kod Münchena na liječenje od otoka slezene komu nije mogao odoljeti „već skoro pol godine“ (Šuleku, iz Beča 5.5.1872.).
  2. kolovoza: Umro je u Fahrafeldu (kod Vöslaua, u Donjoj Austriji), u 3 1/2 sata ujutro, u 55. godini svog vijeka. 
  3. kolovoza: Pokopan je u Beču.

 

 

 

 

 

HU-HR CBC
Slogan
Interreg
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.