Ponos na naša zavičajna dobra, materijalna, duhovna i kulturna, spada u osobinu zajedničkoga mentaliteta, svim ljudi podrijetlom iz jedne regije. Dakle, nama Podravcima zajedničko je da volimo svoje pjesnike, stjegonoše zavičajne riječi i poticatelje duhovnih energija. Jednako je to važno danas, u doba poljuljanih kulturnih vrijednosti, kao što je bilo u prošlom i pretprošlom stoljeću, kad su pjesnici širili kulturni prostor , očitujući domoljublje i kao brigu za „jezik lijep i uzoriti“, koji smo naslijedili od svojih predaka. Ove misli prate nas uvijek pri spomeni na PETRA PRERADOVIĆA, barda hrvatskog pjesništva u 19. stoljeću, čija nas kurija u GRABROVNICI na najljepši način podsjeća kako se narod može odužiti svojim velikanima.
Fenomen Preradović zapravo je zanimljiv za proučavanje: graničarski sin, kasnije vojni pitomac i časnik Austro-ugarske vojske, odlikovani general, domoljub izvan domovine, udovac, brižni obiteljski čovjek, pjesnik koji je ponovo morao „osvojiti“ zavičajne riječi zaboravljene u školama- sve je to naš Petar bio i u jednoj je biografiji zaokružio. Težak i mučan na momente bio je njegov život, no imao je srčanosti pisati u svim fazama, dok ga je ljubav za svijet dizala i nadahnjivala. Pisao je vrlo lijepe ljubavne i pejzažne stihove, u duhu svoga vremena, skladne, ritmične i zvučne, ističući upravo tu zvukovnu jasnoću i punoću i kličući zanosno: „to je jezik roda moga!“. Nije vjerojatno da je računao na veliku slavu, no upravo on ima ulice, škole, spomenike i kulturna društva posvećena njegovu imenu širom Lijepe naše. Istaknimo samo onaj prelijepi Cvjetni-Preradovićev trg u Zagrebu, gdje nas ponosno motri s visokoga stupa, ogrnut vojničkim korporanom. Možda se naš svijet emotivno promijenio, kao i ukus i pogled na poeziju, no jedan dojam istinske veličine, vezan uz Preradovićevo ime, zasigurno ostaje.
Djeca iz podravskih škola, pa i iz šire regije, na potezu od Virovitice, Đurđevca, Bjelovara i dalje, imala su povlasticu „hodočastiti „ s proljeća u staru graničarsku „štaciju“ na proslavu Petrova rođendana. Čak i onakva ruševna, imala je svoju romantiku i atmosferu, razvijajući osjećaj da smo od malena sudionici kulture i kulturnoga života. Danas, obnovljena po vrhunskim standardima, ta „kuća poezije“ dragocjenošću nadmašuje 5, 6 milijuna kuna, koje su uložene u njenu formalnu obnovu. Na interaktivan, poučan i medijski usavršen način, vraća nas poput vremeplova u Petrovo vrijeme, u maštovitim dionicama: Odrastanje na granici, Vojnik, pjesnik, domoljub, Riječ-dvije-tri s Preradovićem. Moć filma, fotografije, video kolaža, iluzije, simulacije i vrhunske režije, dolazi ovdje do punog izražaja. Stoga se osobito veselimo zaokruženju priče, uz postavljen i projektiran PETROV VRT, na čijim ćemo stazama jednom čitati i govoriti živu poeziju. Učit ćemo u drveću, raslinju i bilju, slušati vjetar i ptice.
Neki će se od nas na krilima mašte vratiti u mladost, dok će ova druga, tek stasajuća pokoljenja, znati da se na krilima poezije najdulje i najdalje putuje, u bilo kojemu pravcu.
Tekst: Božica Jelušić
Culture Hub Croatia
