Preradović je o svom rođenju zapisao: „Rodio sam se na dan 19. ožujka god. 1818. u Grabrovnici, selu đurđevačke krajiške pukovnije. Otac mi bijaše Ivan Preradović iz graničarske kuće u selu Grubišnom Polju spomenute pukovnije; a mati Pelagija, rođena Ivičić, iz sela Grđevca. Otac mi služaše i vojevaše u francuskim ratovima počevši prostim vojnikom, zadobi stražmeštrom srebrnu kolajnu hrabrosti i postade kasnije oficirom. Oko god. 1820. pođe u mirovinu i nastani se u rečenom selu Grabrovnici, gdje i umrije g. 1828.“
Osnovnu školu pohađao je mali Petar u Grubišnom Polju i Đurđevcu, pa onda godina vojnoga zavoda u malo daljem vojničkome Bjelovaru, da bi 1831. bio primljen na Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i tu ostao do svoje dvadesete gotovo zaboravivši hrvatski. Nakon školovanja službovao je u Milanu, Zadru, Pešti, Cremoni, Zagrebu, Glini, Veroni, Kovinu, Temišvaru, Beču i Aradu uredno napredujući u vojničkoj karijeri. Sudjelovao je u više bitaka, štoviše, bio proglašen poginulim, baš kao što će to dvaput biti proglašavan i spomenuti Mažuranić, Fran. U vrijeme prvoga službovanja u Italiji upoznao je Preradović mnoge Hrvate, među kojima Špiru Demetrovića Kotoranina i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Oni su ga potaknuli da se počne zanimati za domovinu i vlastiti narod te da propjeva na „jeziku roda svoga“. Led je probio s Poslanicom Špiri Dimitroviću, a u prvome broju Zore Dalmatinske budnicom Zora puca, biche dana, kojom se mladi natporučnik Preradović izravno uključio u preporodni pokret, i to netom prije zabrane ilirskog imena. Dok je svoje priloge mogao potpisivati vlastitim imenom, zbog uniforme nije se mogao potpisati i kao stvarni urednik zadarskoga časopisa. To ga nije sprečavalo da kaže što Misli o Zori, pa tako da se Zora uistinu ne može staviti u red „s drugim çasopisima izobraxenih jezikah“, jer „tko Dalmaciu poznade, znati che takodjer da talianski jezik u njoj vlada“, ali je Zora samo u godinu dana barem probudila osjećaj za „pravi i glavni jezik Dalmatinske zemlje“.
Preradović se prvi put oženio Talijankom Pavicom de Ponte, a nakon nezakonite veze s Emilijom Novaković-Đurabojski drugi se put oženio Njemicom Emom Regnerovom. U tim brakovima, što zbog neimaštine i odvojena života, što zbog smrti troje djece i prvih dviju žena, a potom i zbog vlastitih boljetica, proživljavao je duboke potrese i razočaranja. Iako se u vojničkome zvanju pokazao vrlo sposobnim, trajno ga je osjećao kao teret, pa ga se u više navrata nastojao otarasiti. Iskreni domorodac morao je ponajviše služiti izvan domovine, pa kad je 1849. stigao u Zagreb, prijatelju Kukuljeviću javlja: „Kolika je moja radost što sam ovdje u miloj domovini, za kojom težih toliko godina, to ti iskazati ne mogu.“ Na kraju, u trenucima slabosti, zbog svega što mu se u životu naslagalo, da mu ni plemićka titula nije pomogla, pokušao je utjehu naći u spiritizmu.
Umro je 18. kolovoza 1872. u Fahrafeldu u Donjoj Austriji, u 55. godini života, samo nekoliko mjeseci nakon što su i do njega počeli dopirati glasovi koji hoće da ga „banom učine“. Pokopan je u Beču, a posmrtni ostaci preneseni su mu 1879. u domovinu te položeni u Ilirske arkade zagrebačkoga Mirogoja uz prigodno slovo Augusta Šenoe, autora Himne Preradoviću, koju je skladao Ivan pl. Zajc.
Posve očekivano upravo spomenute tri činjenice – zaborav materinskog jezika, vojnička karijera i smrti bližnjih – odredile su Preradovićev život i djelo. U Crtama moga života, koje je 27. studenoga 1856. datirao u Glini, kamo je s činom poručnika premješten na vlastitu molbu nakon što mu je mlađa kći umrla, a žena Pavica si oduzela život, nesretni Preradović ovako se prisjećao susreta s majkom 1838: „Prije nego pređem k regimenti, odem s dopustom da si posjetim ostarjelu majku i sestru jedinicu (...) ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti. Međusobna ljubav tu je bila čudotvorna učiteljica...“
O vojničkome zvanju koje ga je mučilo pisao je prijatelju Kukuljeviću, tada već bivšem vojniku: „Tisuću sam ti puta zavidio i zavidim ti još zbog tvoje slobode; ako ti i čuješ zvečati okove, bar ih ne osjećaš...“ A koliko mu je ono bilo uopće strano, najbolje se vidi iz pisma ženi Emi: „Ja za sve ljude osjećam bratsku sklonost, pa nastojim ljubiti i neprijatelje, i u ničemu se toliko ne nastojim popraviti koliko u ovom.“
Smrti, briga za živu djecu, česti premještaji, zaduživanja i poniženja duboko su ga pogađali, pa je o svome životu znao govoriti kao o „trajnoj noći bez zvijezda“. Međutim, svim nevoljama usprkos Preradović se borio da očuva visoka moralna i etička načela. Ostao je idealist koji je ne samo vjerovao u bolji svijet te smatrao da i u najtežim trenucima treba čuvati duševni mir i misliti na druge nego je propovijedao tradicionalne društvene vrijednosti – ljubav, dom, obitelj, bogoljublje i rodoljublje.
Kao pjesnik Preradović se istaknuo već u vojnoj školi, o čemu bilježi anegdotu:
„God. 1834. kada izgorje malone sav grad Neustadt, dobismo od profesora pjesništva zadaću da opišemo taj užasni događaj, i ja se usudih tim povodom sastaviti prvu pjesmu u njemačkom jeziku koja se profesoru dopade te me pohvali. Potaknut tim uspjehom nisam kasnije više mogao mirovati, te sam uvijek o pjesmama snivao, po gdjekoju i sastavio, ali većim brojem samo započeo, a ne dovršio. Bio sam od svojih suučenika za pjesnika priznat, i kad je kakva prilika došla, npr. godovno koga učitelja itd., tu sam ja morao pjesmu čestitku načiniti, i mogu reći da su mi se pjesme drugarima dopadale.“
Nakon budnice u Zori je Preradović objavio dvadesetak svojih pjesama, među kojima su Putnik, Izdajica, Srce moje, San, Mrtva ljubav, Djed i unuk, Što je ljubav?, Pjesnik, Ribar i druge. U Zadru je Preradović 1846. objavio i prvu pjesničku zbirku Pervenci. Bilo je to iste godine kada je i Ivan Mažuranić u Zagrebu objavio Smrt Smail-age Čengića, a Vatroslav Lisinski skladao Ljubav i zlobu, prvu našu operu. No, za razliku od Smail-age, koji će popularnost doživjeti tek što mu autor zasjedne na bansku stolicu, Preradovićev prvijenac odmah je postao jedan od naših prvih bestselera. Samo u Zagrebu prijatelj mu Stanko Vraz, koji ga je upoznao „sa svimi glasovitimi osobami tadašnjeg našeg Parnasa“, odmah je prodao stotinu Preradovićevih Pervenaca, jer je autor bio na glasu.
Uspjeh Pervenaca nisu ponovile Nove pjesme (1851), dok je Prve ljude (1852) autor uzalud jeftino nudio. I jedno i drugo može se objasniti atmosferom apsolutizma, koja je za našega pjesnika majora bila još crnja, jer su se zaredale smrti najmilijih. Kao i većina drugih pisaca, i Preradović se ponovo aktivirao nakon 1860. i počeo surađivati u gotovo svim listovima. U međuvremenu mu je s Emilija Novaković-Đurabojski, koju je upoznao u Glini, rodila sina i nakon četiri godine umrla. Preradović službuje po Njemačkoj, a onda se ženi Bečankom Emom Regnerovom, sljedeće 1866. biva promaknut u čin general-majora, ali ne uspijeva ući među naše prve akademike.
Već prvim hrvatskim pjesmama Preradović se svrstao u one koji stihom šire ilirsku ideologiju, potvrđuju privrženost ilirizmu, njegovim južnoslavenskim i sveslavenskim vidicima. Kao što se od tadašnjega iole pismena čovjeka očekivalo, i on se u svojim rodoljubnim pjesmama raduje nacionalnome buđenju i uzdizanju Slavena te na lirski način ilustrira tezu njemačkoga filozofa Humboldta o jeziku kao „istinskoj domovini“ (Jezik roda moga). U ideju osviještenoga i uzvišenoga slavenstva Preradović je mistično vjerovao. I za njega su – kao i za Gaja i druge ilirce – Slaveni brojčano značili veliku snagu. No, poput Vraza, i Preradović u sveslavenstvu vidi dublji, opći smisao i zadaću: da izmiri sve narode te konačno ostvari sveopću ljubav i sreću na svijetu (Oda Slavjanstvu, Zvanje Slavjanstva). Mnoge je pjesme posvetio prijateljima i uglednicima svoga doba (grofu Draškoviću, banu Jelačiću, biskupu Strossmayeru...), a brojnim drugim prigodnicama, koračnicama, epitafima i epigramima i on je platio danak modi i ukusu doba.
U domoljubnome pjesništvu Preradović slavi ljepote svoje zemlje (Djed i unuk, Pozdrav domovini, Naša zemlja, Dvije ptice, Zdravica moru), veliča joj slavnu prošlost te naročito ljepotu jezika i radost povratka materinskom izrazu (Jezik roda moga, Rodu o jeziku); za dugih boravaka u tuđini dobro je spoznao što je domovina, pa je tom duboko proživljenom spoznajom nadahnuo mnoge svoje stihove (Putnik, Pozdrav domovini). S druge je strane oštro napadao neslogu (Braća) našavši pritom „najbolju riječ za ono, što je osjećala većina Hrvata njegova doba“ (Antun Barac).
Priskrbivši hrvatskoj književnosti najzreliju liriku njezina romantizma, Petru Preradoviću sve do Kranjčevića pripada vodeće mjesto. Od Šenoine do današnjih antologija, u svakoj gotovo uvijek s desetak pjesama, legendarni pjesnik i general postao je središnje lirsko ime, obavezan autor svih dosadašnjih školskih programa. Čak mu ni tzv. kurikularna reforma nije naškodila, jer – kako zasad stvari stoje – tamo je i dalje među boljestojećima s „izborom iz poezije“ – baš kao i Kranjčević, Matoš, A. B. Šimić, Ujević i drugi stupovi hrvatske književnosti.
A da je neizostavan i u vođenju naših komunalnih politika, vidi se po tome što nema iole većeg mjesta u Hrvatskoj bez Preradovićeve ulice ili škole. Cvjetni, najljepši zagrebački trg, zapravo je Trg Petra Preradovića s Rendićevim spomenikom „hrvatskom pjesniku“, koji je 1954. na to mjesto premješten s negdašnjeg Akademičkoga, danas Trga J. J. Strossmayera. Mnoge generacije mladih dobro znaju što znači zakazati sastanak „pod repom“ ili „kod pjesnika“, tj. kod spomenika bana Jelačića ili Petra Preradovića. Blizu su baš kao i onih davnih godina kad je naš pjesnik bio – „ađutant kod Bana“.
Izvor: http://www.matica.hr/vijenac/635/preradovic-pjesnik-i-general-28071/
