Petar Preradović rodio se u časničkoj obitelji 19. ožujka 1818. u mjestašcu Grabrovnica, u Đurđevačkoj krajiškoj pukovniji. Tamo se obitelj doselila nakon što je njegov otac Jovan stupio u vojnu mirovinu. Imao je tek deset godina kad mu je otac umro, a majka Pelagija Ivičić, ostavši sama s troje male djece, poslala je Petra u vojnu školu u Bjelovaru. Zatim je poslala molbu u Theresianum – najbolju vojnu akademiju Habsburške Monarhije. Kao siroče krajišničkog časnika primljen je 1830. godine. Ondje se školovao osam godina, a majka se njime ponosila jer je Petar iz godine u godinu bio najbolji đak u generaciji.
Obitelj Preradović bila je pravoslavne vjeroispovijesti. Tijekom školovanja morao je prijeći na katoličanstvo jer je to bio uvjet austrijske vojne škole. Do kraja života Prerad, kako su ga zvali prijatelji, poštivat će kršćanska načela i zalagati se za miran suživot katolika i pravoslavaca. Što se tiče jezika, naučio je njemački kao materinji. U školi je dobio zadatak napisati kako je doživio strašan požar koji je 1834. gotovo uništio Bečko Novo Mjesto. Odlučio je napisati pjesmu Der Brand von Neustadt. Dobio je pohvale i od učenika i nastavnika, pa je za svaku prigodu morao pisati pjesme. To su bili početnički pjesnički pokušaji na njemačkom jeziku, skromnije umjetničke vrijednosti, bez pomišljanja da će se jednog dana kadet Petar Preradović pretvoriti u jednog od najvećih hrvatskih pjesnika ilirskog preporoda. U autobiografiji je kasnije napisao: “Po prirođenom nagnuću k pjesničtvu upotrebljavao sam svaki prazan časak i bavio se njemačkom literaturom, potrošio silu novaca sve na njemačke knjige i kovao njemačke pjesme, od kojih još sada znatan broj čuvam, ali ne poradi njihove vriednosti nego kao prvu književnu nagradu svoju.”
Ove godine proslavili smo 201. obljetnicu rođenja Petra Preradovića, čovjeka koji je u habsburškoj vojsci postigao visok čin, a u poeziji postao jedan od prvaka ilirskog preporoda. U jednoj osobi spojili su se naizgled nespojevi talenti. Ovo je priča o Preradu, generalu u čijim pjesmama hrvatski jezik zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji i huči: "Muškarac koji je u svemu davao maksimum, čak i u poslu koji je mrzio, s lakoćom je izražavao svoje najdublje osjećaje dok je napredovao do čina generala Habsburške Monarhije."
Izvor.
Napisala: Marsela Alić
