PRERADOVIĆEVA PJESMA POZDRAV DOMOVINI. Prva kitica. — Pjesma je nastala u veljači 1849, u vrijeme pjesnikova povratka iz Italije u domovinu.
Zdravo da si, domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvomu licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
PETAR PRERADOVIĆ (1866). Litografija Josipa Bauera.
Besmrtni pjesniče, ti si svoj vijek izvio ko častan borac, ti si grudu ovu nosio širom svijeta u svom srcu, ti si je svagdje uvijao u najsjajniji čar svoje velike duše — ti, vazda sinak njezin, tumač i tješitelj — i tebi zato, plemenita diko narodna, neka je zavazda čast i slava!
Silvije Strahimir Kranjčevič (1902)
Fotografija s kraja 19. stoljeća. — Ova stara graničarska kuća, prizemnica debelih zidova i visoka krova, sagrađena je 1775. da bi služila oficirima kao postaja i stan (»štacija« i »kvartir«), pa je kasnije u narodu prozvana »oficirska kuća«. Naredbom generalkomande predana je 1874. »oficirska kuća« financijalnoj upravi, a kasnije je pod šumarskom upravom. Krajem 19-og stoljeća bila je već veoma trošna; temeljitije je obnovljena tek 1909. Od 1963. kuća je kao spomenik kulture pod zaštitom Konzervatorskog zavoda u Zagrebu.
Rodio sam se na dan 19. ožujka 1818. u Grabrovnici, selu Đurđevačke krajiške pukovnije. Otac mi bijaše lvan Preradović iz graničarske kuće u selu Grubišnom Polju spomenute pukovnije, a mati Pelagija rođena Ivičić iz sela Grđevca. Otac mi služaše i vojevaše u francuskih ratovih počamši prostim vojakom, zadobi stražmeštrom srebrnu kolajnu hrabrosti i postade kašnje oficirom. Okolo god. 1820. pođe u mir i nastani se u rečenom selu Grabrovnici, gdje i umrije godine 1828. U osmoj godini dobe svoje tek počeo sam u školu ići. Prvu početnu školu učio sam u Grubišnom Polju, drugu treću u Đurđevcu, a zatim dade me mati u tadašnji vojnički zavod u Bjelovar.
U feudalnoj Hrvatskoj nikle su ideje našega narodnoga preporoda. Tu su se razvili osnovi našega novijeg političkog života, dok je Krajina, gdje ustavnih tradicija nije bilo, odlučno utjecala na razvitak naše prosvjete, naročito književnosti, u duhu preporodnih narodnih ideala. U dopreporodno doba znatno je porasla općena inteligencija u Krajini, čemu je osnov bio: osobita darovitost krajišnika i veoma lijepo organizovano krajišničko školstvo. Zato su naši mladi preporoditelji, rođeni kajkavci, tražili i našli prvu pomoć u krajišnika. Prve naše preporodne budnice, »Glogovkinje«, s pjesmom »Još Hrvatska«, zaoriše u slavu junaka krajišnika, a već u prvom broju »Danice« izišla je Babukićeva pjesma »Danici i Granici«.
(.. .] od tri najveća preporodna pjesnika rodila je građanska Hrvatska Ivana Mažuranića, Slovenija Stanka Vraza, a Krajina Petra Preradovića.
Branko Vodnik (1918)
Porodica Preradovićah postojbinu svoju ima u Grubišnom Polju u istoj pukovniji; tu se više kućah tog imena nalazi, a pripovijedaju stari ljudi, da su se Preradovići tamo doselili iz Like.
(Nacrt autobiografije)
U školskoj godini 1829. istakli su se slijedeći učenici marljivošću i dobrim vladanjem, tako da zaslužuju da budu ubilježeni u spomen-knjigu.
Prvaci
Stjepan Hodalić, Martin Krapec, Stjepan Zrelec i Matija Zobundija.
Za njima slijede Miroslav Heršić, Petar Preradović, Baltazar Fuček, Mihajlo Sotinić, Josip Štauker, Matija Piškorec, Mihajlo Gorički i Jakob Burulić.
Đurđevac, 24. kolovoza 1829.
(. . .) samo da bi se ovih verigah još rešiti mogao koje me u vojničkom stavu vežu, onda bi lahkim sercem i zadovolnostju put započeti nasledovati mogo; ovako ali vele sam sapet (ti znaš i sam kako je), ne mogu se onako okretati, kako bi hotio, jer me misao pitajuća uvijek naskoči: gdi ćeš kruha naći, ako ovog ostaviš, ili izgubiš? Možebiti s vremenom da se kakova prilika zgodi.
(Nacrt autobiografije)
Odmah kako sam počeo humaniora učiti probudi se u meni ljubav k pjesništvu i želja u njemu nešto sastavljati.
Godine 1834. kada izgorje malone sav grad Neustadt, dobismo od profesora pjesništva zadaću, da opišemo taj užasni događaj, i ja se usudih tim povodom sastaviti prvu pjesmu u njemačkom jeziku, koja se profesoru dopade te me pohvali. Potaknut tim uspjehom nijesam kašnje više mogao mirovati te sam uvijek o pjesnih snivao, po gdjekoju i sastavio, ali većim brojem samo započeo a ne dovršio. (Crte moga života)
Premda sam se u akademiji češki učio ipak sam svoj materinski jezik za ono 8 godinah tako zaboravio bio, da došav k materi teško sam se š njom koja drugog jezika nije znala, razgovarati mogao. Ali u razgovoru s majkom i sestrom sve kao iz sna probuđivahu mi se slatki izrazi djetinjske dobe i nakon 8 tjednih, koje si tu provedoh lično sam dobro opet naški govorio.
(Nacrt autobiografije)
Približivši se tadašnjoj hrvatskoj književnosti i vlastitom narodu, Preradović kao da se izmijenio i kao čovjek i kao pjesnik. […) Preradović je s pogledima ilirizma došao u doticaj u času kad su ilirci doživljavali najviše uspjeha, kad među njima još nije bilo podvojenosti i trzavica. Počevši pisati na materinskom jeziku, postao je u isto doba i najizrazitijim pjesnikom novog pokreta, glasnikom i propovjednikom njegovih vidika i težnji, i pjesnikom slavenstva.
Antun Barac (1954)
Da, dragi prijatelju, tužno je to iskustvo, u svojim najljepšim godinama gajiti želju da se čovjek još jednom rodi kako bi prema svojoj sklonosti našao mjesto u ljudskom društvu.
(Preradovićevo pismo Kukuljeviću, Milano 30. lipnja 1841)
Tisuću sam ti puta zavidio i zavidim ti još zbog tvoje slobode; ako ti i čuješ zvečati okove, bar ih ne osjećaš. Pukovnik se više ne da izdržati, a ostali oficiri u štabu ništice su koje dobivaju značenje po njemu, pri čemu odobravaju njegove otrcane poglede i nazore. [.. .) Nikakvo veselje ne oživljuje mrtvog mehanizma vojske; sve se događa jer se događati mora, drugim riječima: čovjek služi za to da ne bi umro od gladi!
(Preradovićevo pismo Kukuljeviću, Milano, 21. listopada 1841)
Godine 1840. dođe u našu regimentu Ivan Kukuljević, oficir od ugarske garde. On se bavljaše već kod garde narodnim književstvom, pisaše koješta i nastavi velikom revnostju tu svoju radinost i kod regimente. Ja se sprijateljih š njime, a doznavši on da se njemačkim pjesništvom bavim, nukaše me neprestance da se primim narodnog. Ali meni se to nije nikako dalo, nijesam dovoljno znao jezika, a i drukčije činilo mi se čudno da bi ja pisao u jeziku koji po mome tadašnjem mnijenju nije dorastao izobraženosti vladajućih europejskih jezikah. Ali Kukuljević nije mirovao, već razgovorom o staroj našoj dubrovačkoj književnosti, o narodnih naših pjesnih i pročitavanjem vlastitijeh proizvodah na toliko me skloni, da sam barem počeo prevoditi pogdješto iz narodnoga na njemački jezik i za njemačke svoje pjesme počeo odabirati narodne predmete.
Od Kačića do Preradovića, od Gundulića [...] pa do Šenoe i Botića, vodi sve naše pjesnike ista misao: misao slobode. Glavna karakteristika hrvatske pjesme, upravo hrvatske knjige je ta, da je slobodna, da »svome glasu slijedi“
Preradović je vjerojatno poznavao ovo izdanje iz 1801. Utjecaj Kačićev osjeća se u prvoj Preradovićevoj pjesmi na hrvatskom jeziku Poslanica Špiri Dimitroviću. Za libreto Vladimir i Kosara (opera u četiri čina) koji je napisao 1850. poslužila je Preradoviću kao tematska osnova jedna Kačićeva pjesma iz Razgovora ugodnog.
Tvoje pjesme bašča su narodna,
Svakom mila i svakom ugodna,
Cio narod po njoj kupi bilje,
Za lijek bilje, za nakit kovilje.
Evo tebi, Špiro dragi brate,
Od Perlata Petra kapetana
Sitne knjige iz Dalmacije slavne.
Al oprosti, kotarski pjesniče,
Da ne mogu po slaboći svojoj
'nako vladat perom vile naše
Kako tebe vila naučila.
Jerbo moja pjesma stoprv trepće
Na kriocih one mlade ptice,
Koja samo od grane do grane
Blizu gnijezda svoga poletava,
Al u dalje kraje da poleti
Nikad još se nije usudila.
Eto meni dakle silne brige,
Gdje sad moram da ju šaljem dalje,
Da ju šaljem preko sinjeg mora
A na krilih samo poletarskih.
Oj ptičice, oj pjesmice moja,
Digni krila u božije ime!
Nije tebi tuđe ovo more,
Nit su tebi nepoznane zvijezde
Ovog neba, koje nad njim sjaje;
Mnogo krvce tvoje mile braće,
Mnogo suza tvoje jadne majke,
U tom moru izgubilo trage.
Ovo je prva moja pjesma na našem jeziku. Povod joj je bio slijedeći: Godine 1843. bude moja tadašnja pukovnija, baron Bakonji br. 33, iz Milana premještena u Dalmaciju. Na svom putu tamo bavila se jedno 14 danah u Mlecih. Nas nekoliko časnikah Hrvatah imali smo priliku upoznati se ondje s nekojimi časnici zemljaci pukovnije Karla Ferdinanda br. 51, koji su u narodnom duhu drugovali, Kačićeve pjesme čitali, kojekakve druge pjesme pjevali i veseli bili, i to katkad javno i tako glasno, da su kašnje i samu policiju na se pozornom učinili. Na čelu tomu društvu i dušom njegovom bio je natporučnik Špiro Dimitrović, vatren domorodac i velik ljubitelj naše, osobito narodne pjesme. Poput narodnih načinio je i on nekoliko ne loših pjesamah a u ono doba, kad sam se ja š njime upoznao, radio je da opiše srpski ustanak pod Karađorđem. Na rastanku ugovorismo, da će on nam na slavu junačku jednu pjesmu sastaviti i meni u Zadar poslati a ja mu se pjesmi pjesmom odazvati. Tako je i bilo. Dođe od njega pjesma a u pjesmi svi mi hrvatski časnici Bakonjevci (bilo nas je jedno šestorica) na izbor junaci u opkoljenom Zadar-gradu, gdje ga branimo od Turakah junačka čudesa čineći. Tu je pjesmu kašnje policija, kad je Špiro sa svojimi drugovi pod njezin nadzor došao, od mene tražila i odnijela. Došla pjesma od Špire meni, morao i ja pjesmom odgovoriti. Ja sam se do onda samo njemačkom pjesmom bavio, a našom nimalo, premda me je po prirođenoj ljubavi k svome domu i rodu sve domaće zanimalo, osobito, otkada dođe Ivan Kukuljević u našu pukovniju i drugujući mnogo sa mnom upozna me ponešto s našim narodnim pokretom i sa najnovijom našom književnosti. Stoga mi je bilo veoma mučno odvažiti se na pjesmu u našem jeziku; ali na koncu ipak se odvažih i evo te pjesme. Osobe koje se u njoj napominju jesu časnici špirine pukovnije, a imena im stranom njihova prava, stranom iz narodnih pjesamah uzeta i njim nadjevena. Špiru prozvaše drugovi kotarskim pjesnikom ili Dmitrom Kotarcem, a mene Petrom od Perlata kapetanom. Ako još dodam, da smo ćupom, ćupinom porugljivo zvali si dušmane, to će sve u ovoj pjesmi čitatelju razumljivo biti.
Ilirski pokret nije, dakako, mogao da odjednom s istom snagom zahvati čitavo područje na kojem je hrvatski narod živio. Osim duboko ukorijenjenog partikularizma, koji se ponegdje još dugo uporno održavao, on je nailazio i na mnoge druge smetnje. U Dalmaciji, u kojoj do pojave »Zore dalmatinske« 1844. nije već puna tri desetljeća bilo gotovo nikakve djelatnosti na širenju hrvatske knjige, tek je poslije dugoga kolebanja najzad usvojena Gajeva pravopisna reforma i to kasnije nego u Slovenaca. To je kolebanje tamošnja austrijska vlast podržavala i poticala iz razumljivih političkih interesa. No uza sve to je i ondje preporodni pokret zasijao poneko sjeme koje je kasnije, u povoljnijim prilikama, isklijalo i urodilo plodom. Još prije pokretanje »Zore dalmatinske«, u kojoj je Petar Preradović uz neke druge, nastojao da proširi ideje preporodnog pokreta, Božidar Petranović, koji je tada u Zadru izdavao »Srpsko-dalmatinski magazin«, pisao je 1840. iz Šibenika Gaju: »Samo da amo dođete, pa da vidite koliko je vaša Danica i Novine čuda među Rimske crkve Ilirima počinila.«
Jaroslav Šidak (1966)
Dođoh u Zadar, gdje tada Ante Kuzmanić pripravljaše izdavanje Zore Dalmatinske. Š njim se družih mnogo a pravdah nemanje poradi pravopisa. On htjede zadržati stari dalmatinski a ja sam želio da primi novi hrvatski. Nedade se skrenuti i tako Zora Dalmatinska ugleda bijeli svijet u staroj halji.
(Nacrt autobiografije)
Kuzmanić doznavši, da se ja pjesništvom bavim, saleti me da mu načinim jednu pismu za prvi list Zore Dalmatinske, ja se otimah dugo vremena ispričavajući se nevještinom svojom, ali Kuzmanić mi nedade mira dok mu ne obećah. Još se sjećam zabunjenosti svoje i onog časa kad sam sjeo da tu pjesmu napišem; — nijesam bio siguran u jeziku a bojao sam se jako javnosti. Međutim pjesma »Zora puca, bit će dana« pode mi čisto lako za rukom i svanu u prvom listu »Zore« s općim odobrenjem. To me tek sasvim prevagnu k narodnom književstvu.
(Crte moga života)
Polnoć prode — što me budi
U to doba iz sna moga?
Žice same zaigrale
Na guslama djeda moga,
Zaigrale iz tihana:
Zora puca, bit će dana!
Polnoć prode — još pokriva
Mir preblagi dol i goru,
Ali lagan vjetrić šapće
Od istoka k sinjem moru,
Šapće slatko iz tihana:
Zora puca, bit će dana!
Polnoć prode uspavana
Leži morska okolica;
Probuđena ali jedna
Od istoka leti ptica,
Pjeva slatko iz tihana:
Zora puca, bit će dana!
Polnoć prode — još u tmini
Nebo, zemlja jest i voda,
Ali sijeva od istoka
Sjajna vila slavskog roda,
Glasi amo iz tihana:
Zora puca, bit će dana!
Zora puca, bit će dana!
Okreni se k zlatnom vedru,
Slavna zemljo dalmatinska:
Evo Zore u tvom njedru,
Da otkrije zakopana Tvoja blaga — evo dana!
Iza Kuzmanića bude August Kaznačić urednikom Zore, tada mladić pun pjesničkog duha i domorodne ljubavi. Š njim se sprijateljih i zastupah ga više mjesecih u uređivanju Zore, kad on morade poradi osobnih poslovah natrag u Dubrovnik.
(Nacrt autobiografije)
Dragi brate Kaznačiću!
Evo me opet u Dalmaciji i s prvim korakom u njoj pozdravljam i tebe dragi prijatelju iz sveg serca i duše. Žalibože jedva što sam došao, morat ću se opet na skoro dijeliti, budući idemo opet u Italiju, kako si znam već čuo. Bio sam sad i u Zagrebu, tamo svi žale što si »Zoru« ostavio, da sad ovako u rukuh Kuzmanićevih jadikuje. Tamo je drugi svijet i drugo življenje.
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svud go kamen noge gaze,
Trudne noge po pustinju!
Još noćišta nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tudincu siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrda zemlja tvrda!
Počeh odmah učiti narodni jezik pazeći na govor prostoga Puka i čitajuči izišavše knjige mlađahne naše književnosti i tako ne bijaše mi više druge glavnije misli nego sastavljanje pjesamah u narodnom jeziku, i tako se porodi »Putnik«, »Djed i unuk« i t. d.
(Crte moga života)
Nu tek onda, kako bi se regimenta ta premjestila u Dalmaciju, otvore mu se oči, zaplače mu se srce, što je ostavio rodnu svoju majku, pa išo tražiti ljubav i slavu kod tuđih vrata, učini pokoru i zakune se ostati pravoj majci vjeran do smrti. A to je sadržaj druge njegove pjesme, one prekrasne pjesme, što se nalazi u Zori dalmatinskoj (broj 3) pod imenom Putnik.
Stanko Vraz (1844)
Ja bi rad evo moje pjesmice tiskom u svijet poslati. Vi ćete sam najbolje znati kako se teško jošte knjige u našoj domovini prodavaju, i da samo kroz ruke prijateljah po putu predbrojenja nekako se troški pečatenja izvaditi mogu. Buduči me je do sada moj udes, na veliku žalost moju, svuda više nego u miloj domovini zadržavao, nijesam ni prilike imao za steći si tamo prijateljah i poznanih, koji bi me u ovom mojemu poduzetju podupirati mogli.
(Preradovićevo pismo Babukiću, Zadar, 15. prosinca 1845)
Krasnome spolu
jugoslavjanskog naroda
u slici ljube svoje
posvećuje
pjesnik
Iza ove posvete stoji pjesma Posvećenje (»Vama svima, krasne domorodke, / A međ svima Tebi, mila Pave«), motto iz Vrazovih Dulabija (»Ajte, djeco, ajte«), Pervenci (»Evo pervenacah, / Braćo, obečani'. / Najstarija djeca / Tek od prekolani«). Zbirka je podijeljena na tri dijela: Cvijeće, Bilje i Presadi.
Ja dobro spoznajem, što sam i gdje sam na književnom polju — i tko zna hoću li ikad tamo stignuti, gdje bi možebiti sad već bio, da su okolnosti odhranjenja moga drugačije bile. [.. .) ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tih razlozih morao bi pero baciti, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačom ne ćeš ni sebi ni drugima pomoći čini što možeš — krpaj ako ne znaš šiti. I tako, moj prijatelju! ja krpam i moja utjeha u tom stoji, da i krpana haljina može biti poštena.
(Preradovićevo pismo Vrazu, Zadar, 5. svibnja 1845)
Odmah nakon izlaska Prvenaca pojavio se ovaj prikaz šifrom potpisana autora. Mogao je to biti Dimitrija Demeter koji se u nekoliko slučajeva potpisao ovom šifrom. Autor ističe karakteristike Preradovićeve poezije: »ljupkost i točnost izraza«, »pravilnost čistoću jezika«, »izvornost i ushićenost ćutjenjah«. Hvali »odӗću« (formu) i »jezgru« Preradovićeve poezije: »Ona je vatrom europejske izobraženosti oćištjena, ljubavju domorodnom uzgojena i izvornim i živahnim duhom oživljena.«
Ima pjesnik lijepih misli,
Uznešenih čuvstva ima,
U njih mu je san i bdjenje,
Sveđ ih pazi i njeguje,
Mazi, ljubi, obožava
I visoke smjere snuje:
Kako će se dopadnuti
Kad izidu u svijet bijeli
I razviju čar svoj cijeli.
To je radost pjesnikova.
Ali pjesnik oskudijeva
Na izrazu, na odjevu
Svojim mislim svojim čuvstvom.
Uzor stoji pred njim jasno,
Ali tužan ne dostiže,
Da mu riječju oblik shvati,
Krpež mora u svijet slati!
To je muka pjesnikova.
S Zorom Dalmatinskom zabijeli mi i druga Zora. Zaljubih se u Zadru u Pavicu, lijepu ćercu pokojnog tribunalnoga savjetnika Ivana de Ponte. Ta ljubav i pjesme moje, to mi bijaše sav moj tadašnji život, što svaki i iz samijeh pjesamah uvidjeti može. Mnogo zaprijekah moradoh prevaliti, dok mi ljuba bude zaručnica, a kad ju stekoh moradoh se rastati š njome, dobivši zapovijed premještenja k trećem bataljonu u Peštu. Zapovijed mi stiže u mjesecu kolovozu 1846. baš u nezgodan čas, kad sam se bavio izdavanjem kod tiskara Demarchi-Rougier sakupljenih mojih pjesamah pod naslovom »Prvenci“, koje posvetih rečenoj zaručnici mojoj. Bijaše mi to jedan od najgorčijih trenutaka moga života, jerbo rečena zapovijed premješte ja proisteče od vlasnika regimente grofa Gyulaya baš zato, da me udalji od zaručnice i prepriječi tako nakanjenu ženidbu, bivši vlasnik uopće neprijatelj oficirskih ženidbah. Teškim srcem i boli, koju preživjeti nikad mislio nijesam, ja se istrgnem iz milog naručja i odem preko Beča u Peštu, u rujnu god. 1846. U Beču, predstaviv se vlasniku, izjavim mu otprto čvrstu odluku svoju, da ja nipošto od nakanjene ženidbe odstupiti neću. Ovo krepko očitovanje moje djelovaše tako na vlasnika da mi kašnje, kako sam ponovio prošnju svoju, dozvoli ženiti se i dopusti mi povratiti se natrag u Zadar. [. .] žalibože ta sreća dugo ne trajaše. Zaručnica moja, ne imavši ni oca ni matere, stanovaše tada kod udate si jedne sestre, koja nekoliko mjesecih prije moga došašća u Zadar umrije, uslijed toga morade moja zaručnica preseliti se k drugoj si udatoj sestri u Dubrovnik. Malo zatim dođe i mojoj pukovniji zapovijed premještenja iz Dalmacije natrag u Italiju (god. 1847). [. .] Tu uzmem dopust i odem u Dubrovnik te se vjenčam sa svojom zaručnicom 11. listopada 1848. i vratim se opet natrag bez nje, jer ne bijaše tada dozvoljeno oficirom svoje porodice sa sobom imati.
(Crte moga života)
Dalmatinskoj na obali krasnoj;
Gdje se sljubi sa zemljicom more
A junaštvo s ljubavju gorućom,
Razvilo se pramaljeće. lijepo,
Ponajljepše blizu Dubrovnika
Na Lopudu na otoku malom.
lzmeđ smokve i masline tmaste,
Izmeđ bora i lovora dičnog
Izlilo se zelenilo trave
Preobuklo zemljici odijelo,
Iscvalo se bajamovo cvijeće
Zarudilo majci zemlji lice,
Reko bi si da ju nebo prosi
Te se tako kiti i ponosi. —
Sunce tonu već u sinje more,
Kao silna da izgori lađa
Na pučini na zapadnoj strani.
Noćca crne već raspušta kose,
Zasjenjuje bijelom svijetu lice,
Drugom rukom veziljica veze
Po modrome sagu nebeskome
Zlatnom žicom pojedinke zvijezde.
Sinje more usnulo tišinom,
Samo bdiju još gdjekoji vali,
Izmjenice pristupljuju kraju,
Željni svoje da zamijene srebro
Sa rasutim po obali cvijećem.
Na obali bijeli dvori sjaju
Divokrasno, ko da ih je ruka
Umjetnica koja narisala
Na tkanini sjajne mjesečine.
To su dvori morskog kapetana
Po imenu Dragić-Radovana.
Na mjesto mene došli su ovamo drugi naši književnici [...). Sad bi Zora dva pomoćnika više imala, da bi njezin urednik te ljude k sebi privesti znao, ali ovako bojim se da će svaki na svoj mlin vodu tjerati a Zora bez vode neće moći ni toliko samljeti da bi se kukavna pogača ispekla. Ja si perem ruke i neću više u taj posao perste zabadati dok god ne vidim da na kormilu Zore čovjek ne stoji, koji pameti popušta. Kako sam čuo bit će opet s novom godinom promjene, jerbo izdavatelji Zore vide da na ovaj način Zora postojati ne može. Ja sam Battarima dosti prodikovao i njima rastumačio da pravopis sveopći za Zoru je conditio sine qua non i oni to uviđaju, ali ne znadu si pomoći [.. .]. Bio sam sastavio jednu pjesmu za oprostit se s Dalmacijom i bio sam ju predao Kuzmaniću da ju metne u Zoru. On ju nehtjede primiti u Zoru a ja nehtijući po njegovoj volji popraviti, uzeo sam ju natrag i šaljem ju evo tebi da ju metneš u Kolo ako bi ti služila [. .].
(Preradovićevo pismo Vrazu, Zadar, 17. lipnja 1847)
Mi smo ovdje više od dva mjeseca danah bez najmanje vijesti iz mile domovine bili, niti novinah niti pisamah, tuženje jednoga drugome to nam je jedina utjeha bila [.. .). Ja s moje strane rad bi ovu nesrijetnu zemlju ostavio i volio bi na predstražih na Dravi stajati nego ovdje među narodom, koji nas iz sve duše merzi, nas za svoje krvoloke i potlačitelje proglašuje i proklinje. Da bi mogao samo kako u granicu doći! [.. .] možete misliti kako moja duša u ovo važno doba k miloj domovini hlepi, kako bi i ja rad u njezinom krilu njene tuge i radosti dijelio.
(Preradovićevo pismo Bertiću, Mantova, 27. lipnja 1848)
Prvopis:
Slatko je zvanje za dom i rod se boriti voljno,
Ići za plaću u boj, to je čemeran zanat.
Kasnija varijanta:
Slast je iznositi život na žrtvenik gorućih čuvstva,
Za plaću lijevati krv, čemerni poso je to.
Dođem koncem godine 1855. u Glinu. Tu proživih mirne dane a ugodne po društvu pukovnika Benka i Ivana Trnskog.
(Nacrt autobiografije)
[...] iza sretnog poroda razboli mi se jako supruga ujedno s novorođenim djetetom i moradoh po savjetu ljekarskom poslati ju zajedno s djecom, kojih tada troje imah, u Italiju u blažije podneblje. Tamo kod mlađe si sestre počela je dobro oporavljati se, kad mjeseca ožujka 1855. htjede nesreća da umre srednje dijele, djevojčica od 3 godine. To se je tužnoj materi tako na žao dalo, da se još većma razboli i za djetetom pode u bolji svijet, ostaviv me tužna i žalosna sa dvoje nejake djece. Ta nesreća tako me je satrla bila, da se nijesam mogao više živa gledati u Beču, sve me je tamo mrzilo a najkašnje sam se razbolio, što sve me skloni te molih da me opet natrag u Krajinu dadu. To mi i učiniše te dođoh u sadašnju moju prvu bansku regimentu u Glinu, gdje se fala bogu dobro nalazim.
U Glini, 27. studenoga 1856.
Moj dragi Ivane!
Hvala ti osobita na tvojimi opaskami pri mojoj pjesmi »Ljubav«. Vidjet ćeš, da sam se njimi većom stranom koristio. Ti nijesi zadovoljan sa slobodnijim stihovi, koje ja upotrebljavam a i još prije Veberove rasprave upotrebljavao jesam. Ja držim da se narodne metrike samo u onih pjesmah držati moramo, gdje na narodnu pjevamo, ali u ostalom da je narodni način stihotvorstva za umjetne pjesme pretjesna košulja i da glede tih sve druge izobražene narode slijediti smijemo, koji se u tom obziru slobodnije kreću. I onako je već velika muka pjesniku prevaliti koje kakve druge poteškoće, zašto da si bez potrebe i tu krila veže?
Za svoj prvi opširniji članak o književnicima iz generacija koje su prethodile njegovoj, odabrao je August Šenoa Petra Preradovića, iznijevši u svom članku osim biografskih crta i ocjenu Preradovića kao pjesnika. Šenoin prikaz prvi je ozbiljan rad o Preradovićevoj poeziji. Mnogo kasnije, kad je pjesnik već bio mrtav, Šenoa je u njegovu slavu napisao Himnu Petru Preradoviću izražavajući tako još jednom svoje duboko štovanje prema Preradoviću.
Postavši 1865. urednikom časopisa »Glasonoša«, Šenoa je objavio u njemu svoj članak o Preradoviću. U ocjeni Preradovićevih kasnijih radova, Šenoa u opreci Trnskom ističe: »Preradović slijedio je smjer osobit. Nit se je on vrgao u romantiku, kao što naš pokojni Stanko Vraz, nit on misli da se savršenstvo pjesništva hrvatskoga sastoji u imitiranju narodnih pjesama. Njegove su pjesme umjetne, uzvišene, nu ipak govori iz njih narodna vila, ali ne tako naširoko kao kod nekih pjesnika, koji će po uzoru Dubrovčana jednu misao u nekoliko kitica razvlačiti.«
Preradović je počeo prevoditi još u školskim danima (na njemački pjesmu Maj češkog pjesnika K. H. Máche). U Prvencima je objavio svoje »presade« na hrvatski jezik (Lenau, Schmidt, v. Lübeck, Gleim, Wieland, Goethe, Bürger). U Novim pjesmama preveo je V. J. Picka. Kasniji njegovi prijevodi izlazili su u »Vijencu« (Byron, Dante, Manzoni).
Sjećao se Krasinskoga uglavnom zbog toga, što je, kao i on, umio gledati u realnost trijezno, okom nezamućenim, a idealne su mu težnje uznosile fantaziju i zaranjale ju u kontemplaciju neke savršene budućnosti, nekog božanstvenog poretka i sreće na svijetu, a užitak, koji je otale proizlazio, bijaše tako velik, te mu je dopuštao da zaboravi boli života.
Maryan Zdziechovski (1918)
U Panteonu svjetskih pjesnika ubraja se on među one rijetke mićenike vila pjesnikinja, koji zagrijavaju staro i mlado, muško i žensko; njegova poezija nije omjerena na pojedini krug i stalan horizont ideja, nego grli sve, što je sveto i etično, košto oro bistrijem okom s visoka sve obuhvata. [.. .] U vatri njegovog zanosa nema dima, da mu spolja začađi ideale, već oni stoje pred nama strogo izdjeljani, prekaljeni i jasni, obasjani sjajnim svijetlom plamena pjesnikova. Pogotovo je Preradović klasik po unutrašnjem karakteru svojega pjesnikovanja, a da se rodio u kojem velikom narodu, danas bi mu se divio veliki kulturni svijet.
Silvije Strahimir Kranjčević (1895)
Lik tvoj mili, majčice moja,
Nad prošlim mi pomalja se vijekom,
Ko pun mjesec nad noćnim vidjekom
Svršena boja.
u blagu tu mjesečinu,
U okrilje utječem se tvoje,
Kadagodijer bježim tuge koje
Sadanju tminu.
I počinem pri tebi, panem
Na krilo ti glavom i zabušim
Lice si u nj, stisnem se i skrušim, —
Dijete postanem.
Od Preradovićevih pisama majci sačuvano je samo jedno (koliko je dosad poznato) koje se čuva u ovom Muzeju. Pisano je 18. travnja 1831. iz Bečkog Novog Mjesta, pola godine nakon što je Preradović morao ostaviti svoju majku i domovinu. Pismo je pisano njemačkim jezikom a u prijevodu glasi:
Najdraža majko!
Kako sam iz posljednjeg bratova pisma doznao da je on morao otputovati u Italiju, nisam vam mogao prije odgovoriti nego što sam bio svladao svoj ispit da bih vas upoznao s mojom ocjenom. Šaljem vam stoga moje ocjene da biste mogli vidjeti kakvu sam marljivost u ovom polugodištu pokazao. Uostalom, ispit sam sretno svladao, što ćete doznati iz moje ocjene. Sada molim, najdraža majko, da bi mi sestra učinila jednu uslugu, pa da mi načini lijepu kesu koju bih nosio kao znak svoje sestre, i jer mi je Sabolić rekao da će netko od njegovih sada u proljeće doći k njemu, možete mi kesu poslati s njim. Najdraža majko, 5 novčića koje ste mi u pretposljednjem pismu poslali već sam potrošio i zato molim ako je moguće da mi opet nekoliko pošaljete. Ja sam zdrav i vrlo marljiv da bih vas time obradovao. Zato vas još jednom molim, najdraža majko, da mi ispunite moju molbu. I ostajem vaš sin i svojoj sestri ljubeći brat
Preradović, kadet
Bečko Novo Mjesto, 18. travnja 1831.
Prolazeći kroz Zagreb čujem od moga suučenika, poručnika Halavanje, koji je prije mene u Zagreb stigao i već pojmio bio tadašnje narodno gibanje, nešto o hrvatskoj (tada ilirskoj) književnosti, o njezinom kolovođi Dru Gaju i o otporu Hrvata protiv Mađarom.
Godine 1846. kulturni krug Zagreba s oduševljenjem prihvaća Petra Preradovića, tada već proslavljenog pjesmama Zora puca i Putnik :
Vraćajući se iz Pešte u Zadar, udarim preko Zagreba, gdje me pokojni Stanko Vraz, s kojim sam već prije pismeno poznat bio, uvede u sve znamenitije domorodne kuće i upozna s svimi glasovitimi osobama tadašnjeg našeg Parnasa.
(Crte moga života)
Upoznah se kod te prilike s našimi spisatelji, s braćom Mažuranićima, s Šulekom, Babukićem, Rakovcem, Demetrom, Užarevićem i t. d.
(Nacrt autobiografije)
Stanko Vraz bio je Preradoviću odani prijatelj, pomagao mu je u jezičnom dotjerivanju pjesama, a svoju prijateljsku požrtvovnost pokazao je i u pomoći kad je Preradović upao u teškoće materijalne prirode.
Dragi Stanko!
Evo ti šaljem nekoliko pozivah za predbrojenje na moje pjesmice, koje s novom godinom namjeravam izdati. Gledaj ih na tvoje prijatelje i poznance razaslati, budući ja, na veliku tugu, u Domovini najmanje poznanikah imam. Preporučujem ti taj posao i molim te da si truda malo dadeš, a ja sam pripravan za odvratiti ljubav ti ako bi kad ustrebalo predbrojnikah po Dalmaciji tražiti, budući da ja ovdje dosta poznanikah i prijateljah imadem. — Na skoro ću ti poslati također moje pjesme, da mi ih, kako si blagoćudno obećao, popraviš. Drugi put više. Pozdravi Kukuljevića i sve domorodce. S Bogom. Tvoj iskreni,
Preradović Oblt.
[...] moje je srce ipak uvijek kucalo i sveđer kuca za Vas, kao za jedinog muža, koji za mene sve ima, štogod u pravog prijatelja i iskrenog domorodca naći želim. Ne mogu Vam iskazati, dragi prijatelju, onu moju istinitu, veliku radost, koju osjećam pomisleći na onaj čas, kad sam se s Vama spoznao i na one razgovore, koje smo zajedno vodili. Meni se je od onog doba novi krug mislih i ćutjenjah otvorio, nove nade otkrile, jer sam se osvjedočio, da naša narodnost u vrijednomu mužu svoj korijen ima i da tako nikad propast neće niti nemože.
(Preradovićevo pismo Gaju, Zadar, 19. svibnja 1847)
Kroz sve to ratno vrijeme težio sam da ikako mogu doći u Zagreb, jer tamošnji događaji zauzimaše sve srce i svu dušu moju. Mjeseca siječnja 1849. dobijem pismo od prijatelja moga Bertića, koji je međutim u Zagreb došao i tamo kod banskog vijeća službeno mjesto zadobio, gdje mi javlja da je izradio kod banskog namjesnika Mirka Lentulaja te je bansko vijeće pisalo Fm. Radetzkomu da me pridijeli bojnom odsjeku istog vijeća. I zaista, nekoliko dana iza Bertićeva pisma dođe i zapovijed na moju regimentu da bez odvlake odlazim u Zagreb. Ja to rado učinih i stigoh tamo 21. veljače 1849. (Nacrt autobiografije)
— U zgradi Narodnog doma nalazile su se najznačajnije ustanove preporodnog doba: Čitaonica, Matica ilirska, Narodni muzej, Kazališno društvo, Gospodarsko društvo. U radu tih ilirskih institucija sudjelovao je i Petar Preradović.
— Osim Moje lađe uglazbio je Lisinski, tvorac prve hrvatske opere Ljubav i zloba (1846), još nekoliko Preradovićevih pjesama: Miruj, miruj, srce moje! (1846), Ribar (1848), Laku noć (1850), Pet čaša (1851), Djevojkina proljeća (1851), Proljetna pjesma (1851), Car Dušan (1851), Tuga (1851), Veselje mladosti (1852), Uoči blagdana (1852) i Dvije ptice (1852). Preradovićeve pjesme uglazbili su uz Lisinskog i drugi značajni kompozitori 19. stoljeća: Ferdo Livadić, Franjo Kuhač i Ivan Zajc.
Zabave su se u Dvorani nastavile, tako da su Narodni dom i u njemu Dvorana bili vrlo važna središta politike, kulture, narodne zabave, pa je lako ocijeniti silnu korist koja je iz toga izvirala. Uspjeh njihov širio se izvan Zagreba.
Jakša Ravlić (1966)
Zar je čudo, da je muza Petra Preradovića, čim se pojavila kao »zora i danica« i zasjala ljepotom, sjajem i žarom na Parnasu svetoga Ilirizma, oduševila i predobila prve apostole naše nacionalne muzike: Ferdu Livadića i Vatroslava Lisinskoga! Po njima je prvima odjeknula poezija Preradovićeva za sjetnih raspoloženja iz grla djevojačkoga hrvatskim dubravama (»Miruj, Miruj, srce moje!«, »Sunce zade, mrak proteže«, »Otkad dušo ti mi ode«) i veselim momačkim glasom brdom i dolom (»Veselo sada, veselo svi!«), otkako je ona skromno uvedena i u hram muzičke umjetnosti na intimnim slavama zagorskih kurija »pod starim krovovima« ili na koncertnom podiju zagrebačke Akropole. Poezija Preradovićeva i melodije hrvatskoga kompozitora ujedinjene su pošle tada s koncertnog podija u narod, da postanu njegovom svojinom. I u tom se vidi muzička vrednota i iskonska snaga Preradovićeve poezije.
Viktor Novak (1918)
Guslama si narodnim sasvime
Sprovodio pjesmu nam po domu,
Ugodio duhu narodnomu
I rodu nam omilio time.
I narodne tebe ruke prime,
I grle te u naručju svomu,
I pljeskaju k djelu ti svakomu;
Ali s tebe bremena ne snime.
Svakojaka nevolja te shara,
I prosjakom skoro ti preminu.
O moj rode, na tom vrijednom sinu
Ti sagriješi s navadna nemara.
Slava njemu, uz sve jade svoje
Da ti ipak vjeran ostao je!
Prva strana zapisnika na kojoj se među ostalima nalazi i potpis Petra Preradovića. — Za svog boravka u Zagrebu, Preradović se živo zanimao za podizanje hrvatskoga kazališta i, da je dobio samo jedan glas više, bio bi na skupštini izabran u »ravnajući« odbor. Članovi društva odlučili su da se predaju već tiskane zahvalnice »gospođama koje su ove zime sudjelovale u predstavama«, a te kao letak tiskane zahvalnice zapravo su pjesme Petra Preradovića: Dobrovoljkinjam narodnog kazališta na svršetku njihovog sudjelovanja u ožujku godine 1850. i Dobrovoljkinjam narodnog kazališta dne 12. srpnja 1850. Osim ovih pjesama zahvalnica Preradović je napisao Proslov (za otvorenje narodnoga kazališta po društvu dobrovoljacah godine 1849. u Zagrebu), Proslov (za narodno kazalište dne 27. srpnja 1850, na slavu svijetle banice Sofije) i Proslov (k svečanom otvorenju narodnog kazališta dne 29. siječnja 1852). Sve spomenute pjesme, osim posljednje, ušle su u Nove Pjesme (1851).
— Tek od 1840, kad je izvedena Kukuljevićeva drama Juran i Sofija, u staro zagrebačko kazalište polako prodire hrvatski jezik potiskujući njemački koji je dotada vladao pozornicom. 21. svibnja 1850. piše Preradović iz Zagreba Kukuljeviću: Teater njemački na slabih noguh stoji i izdahnuti će rado skoro — lahka mu zemljica, iz koje se nikad više ne podignuo!!
Ivan Gundulić, Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Sidonija Erdödy-Rubido, Ivan Kukuljević Sakcinski, Pavao Štoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Ferdo Wiesner Livadić, Ljudevit Vukotinović, Dratin Rakovac, Adam Mandrović, Marija Ružička-Strozzi, Josip Freudenreich.
Nove pjesme Preradović je posvetio:
Prečasnomu i presvijetlom gospodinu Josipu Jurju Strossmayeru, božjom milošću biskupu bosanskom ili đakovačkom i srijemskom, začasnom kapelanu ces. kralj. dvora, doktoru mudroljublja i bogoslovlja i bogoslovnoga odsjeka prastarog sveučilišta, bečkom zbornom članu
u visokom štovanju posvećeno
Zatim slijedi pjesma Posveta (»Tebi, svijetli gospodaru«). Nove pjesme podijeljene su u tri dijela (dijelovi nemaju posebne naslove kao u Prvencima).
— Preradović je vrlo cijenio Strossmayera, sastajao se i dopisivao s njim, a u šezdesetim godinama priklonio se i njegovoj političkoj koncepciji.
— Osim Posvete u Novim pjesmama i Biskupu Strossmayeru u »Vijencu«, Preradović je napisao još dvije pjesme u slavu svog prijatelja: Pjesma biskupu Strossmayeru (1868) i Pjesma koračnica (1871).
Tako vršeći ćudorednu zadaću svoju, nukajući narod svoj na dobro, snosi pjesnik teški udes svoj, koji nam kaže elegija Pjesnikova kob. Tu nam Preradović kazuje svoju subjektivnu sudbinu: nesretan je posve, sve mu je udes ugrabio, ali jednoga mu blaga oteti ne može: pjesmu.
Franjo Marković (1873)
Nastupom reakcije i apsolutizma (1849-1860) ideje hrvatskog narodnog preporoda pretrpljuju poraz, književnicima je onemogućeno da se bave politikom, njemački jezik prodire u javne i državne ustanove. Bolno razočaranje i bespomoćnost izražava i Preradovićeva Moja lađa. 17. prosinca 1850. piše pjesnik Kaznačiću:
Otkad se je bansko vijeće raspustilo te moja sudbina me ovamo k vojničkom upravljanju prenese, nijesam više gospodar nego sluga, a znaš da sluge moraju da rade za se i za gospodara (…) Ja sam ti kao pas svezan na lancu od jutra do mraka [...) 0 politiki nije skoro vrijedno da prozborim a i sam znadeš na ćemu smo — nascitur ridiculus mus! to ti je jezgra naših stečevinah iza ogromnih dvoljetnih nadah. Ja sam se politike sasvim već odrekao, jer mi se čini posao s njome: praznu slamu mlatiti. — Jugoslavenske novine zabrani vlada ovih danah bez suda samovoljno. Sad znadeš kako stojimo.
— Odbor Matice ilirske podijeljen je u to vrijeme na gospodarski i književni. Pročelnik Književnog odbora bio je Ivan Kukuljević, a za odbornike izabrani su Mirko Bogović, Stjepan Ilijašević, Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Bogoslav Šulek i Stanko Vraz. Preradović je aktivno sudjelovao u radu odbora, preuzimao rukopise na ocjenu i radio uz Ivana Mažuranića na promjenama pravopisa. 24. travnja 1852. Preradović je ponovo izabran u Književni odbor, ali kako je te godine napustio Zagreb, na njegovo mjesto izabran je Antun Mažuranić.
Ivana Mažuranića upoznaje Preradović 1846, u godini koja je za oba književnika značila mnogo: te godine izlaze Preradovićevi Prvenci i Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Ćengića (u »Iskri«). Zajedno su radili u Matici ilirskoj, a susretali se i kasnije.
Zbog svog patriotizma, domoljubna stava i pjesama, Preradović je imao neprilika kod vlasti. Konfidenti su pratili njegovo kretanje i izvještavali o njemu bečko ministarstvo. O tome su sačuvani neki dokumenti u bečkom Vojnom arhivu. Šokčević piše grofu Degenfeldu u Beč 16. studenog 1862:
[. .) On se besprekidno dopisuje s najegzaltiranijim ljudima kao što su n. pr. veliki župan Kukuljević, advokat Mrazović koji uvijek stoji na čelu svake opozicije protiv vlade, i konačno tebi i bez toga dobro poznati biskup Strossmayer. — lako ne želim sumnjati u dobre namjere pukovnika Preradovića, ipak on u svom prenapetom nacionalnom osjećaju smatra da je hrvatski narod potlaćen, da vlada za njega ne čini ništa i da ne ispunjava opravdane narodne želje. Ove izjave čuo sam sam iz njegovih usta kad mi se ljetos predstavio u Beču, gdje je bio na dopustu.
Izvještaj jednog konfidenta (Beč, 13. listopada 1865):
Jučer su Besedu posjetili mnogobrojni gosti jer su Preradović, pukovnik i pisac, i grof Pucić (poznat kao pjesnik) bili pozvani. Ovu dvojicu primili su dvorski savjetnik Utješenović [. .) U razgovoru koji su vodili politika nije dodirnuta.
Prazan časak kada mi se daje
Iza dana mučnog poslovanja
Mahom duša zaboravlja vaje
A duh opet k pjesmici prianja,
Kao dijete, kad škola prestaje,
Prvim skokom iz nemilog stanja
Zaboravlja pretrpjelo šta je
I leptira opet svog naganja.
Oj pjesmice mila drugo moja,
Vjerenice od Boga mi data,
Koje glasom za jadom udata
Odahiva duša iza boja,
Ti jedina, a druga nikoja
Utjeha si duši obilata!
Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache.
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom,
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi, te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nidje
Do na tvoje majke grudi!
U vrijeme apsolutizma Preradović je napisao vrlo malo i tek kad je 1860. Hrvatskoj vraćena konstitucija, on se opet češće javlja svojim pjesmama.
Najbolji su izraz toga novoga stanja na početku šezdesetih godina poznate Preradovićeve pjesme Rodu o jeziku i Jezik roda moga. [...] Ni jedna ni druga Preradovićeva pjesma nisu nekakve školske zadaće, napisane u stihovima na zadanu temu. One su, u svakoj svojoj rečenici, izraz stvarnih hrvatskih prilika u godinama, kad je hrvatski jezik u hrvatskoj zemlji trebalo učvrstiti, podići mu vrijednost u očima vlastitih suvremenika i ujedno zorno pokazati, kakva je njegova snaga.
Antun Barac (1960)
U cjelini je članak izišao u »Zori dalmatinskoj« pod naslovom Jezik južnoslavski, odakle je preuzet u »Danicu«. Problemi jezika zanimali su sve preporoditelje pa i Preradovića koji je u četrdesetim godinama u Dalmaciji podržavao Gajev pravopis i shvaćao narodni jezik kao zajednički svim južnoslavenskim narodima. Preradović je bio pjesnik sloge među slavenskim narodima, u političkom i književnom smislu. Mrzio je politička trvenja između jugoslavenskih naroda, što je često izražavao ne samo u pjesmama nego i u pismima, 31. ožujka 1863. piše Miroslavu Kraljeviću:
Zlatne su ovo riječi koje prozboriste o međusobnoj slozi i bratstvu povodom nesretne i bogomrske zadjevice Hrvatah i Srbaljah. Bahatost pojedinih a glupih i neznanstvo mnogih na takve raspre vodi, koje su na sramotu jednoj i drugoj strani te valja da se svi bolji življi našega naroda njojzi suprotstave.
Deklamacija Preradovićeva teče poput rijeke koja se ne lomi, ne pjeni i ne ruši u slapovima jer je svjesna svoje snage. Preradovićeva slika ima široke razmjere, izrađena je u gotovo klasičnoj smirenosti; Preradović je pjesnik veličajnog udivljenja, njegov oblik je oda.
Milutin Nehajev (1929)
— U tom zborniku u slavu dolaska braće Ćirila i Metoda u slavenski svijet osim Preradovića objavili su svoje priloge Kukuljević, Trnski, Rački, Jagić i Mesić.
U Beču je Preradović proveo posljednje godine svog života (1868-1872), a povremeno je, tamo i ranije živio.
/.../ s moje strane bit ću zadovoljan i sretan kraj tebe, a ako što bude smetalo mojoj sreći, to može biti samo misao da te ne mogu toliko usrećiti koliko zaslužuješ. Vjeruj mi na moju najsvetiju riječ da ja — koliko mislim na naš zajednički život i na nepovoljne mogućnosti — uvijek kao uzroke spoznajem sebe, radi mojih svojstava koja su većim dijelom mane, i tada te žalim što nisi usrećila nekoga boljeg.
(Pismo Emi Regner, 4. svibnja 1863)
Onoj, kojoj blagi slučaj
Mene svrati u naručaj,
Kad na putu noću tamnom
Putovahu tuge sa mnom.
Onoj, kojoj sretno pode
Za ručicom bijelom, milom,
Udomit me opet ode,
Gdje već bijah samo silom.
Onoj, kojoj božja milost
Vlast podijeli anđela si,
Te pomiriv meni bilost
I budućnost svu mi spasi.
Onoj, koje tople ćuti
Otkravljuju srce moje,
Te mi jadno opet sluti,
Da je ljepše bit u dvoje.
Onoj, kojoj sav iolak,
Što još imam ovdje bića,
Želim dati na ispolak,
Za njezina polak žića.
Onoj, kojoj na koljena
Spustit želim trudnu glavu,
Kad mi klone od bremena
I ponikne k vječnom spavu.
Onoj, koju ljubim, štujem,
Uz koju si nebo snujem
Na tom svijetu, paklu svojem,
Onoj ovu pjesmu pojem.
Preradović je umro 18. kolovoza 1872. u Fahrafeldu u Donjoj Austriji, pokopan je 21. kolovoza u Beču. Zamisao da se pjesnik sahrani na Mirogoju nikla je u omladinskom društvu »Velebit« u Beču i zatim bila opće prihvaćena. 13. srpnja 1879. navečer uz počasnu pratnju preneseni su posmrtni ostaci pjesnikovi u Zagreb i 14. svečano sahranjeni u arkadama na Mirogoju.
Spomenik je dao izraditi i darovao ga gradu Zagrebu Stjepan Miletić.
Pogriješio je kipar Rendić, kad mu je dao onaj izraz obukao ga u onu odoru. Preradović se nije proslavio kao austrijski general nego kao hrvatski pjesnik. (. .] generalom je postao po godinama službe. [. .] njegovo srce nije moglo nikada slobodno kucati pod onom bluzom, pa je zato — kako se to razabira iz njegovih pjesama — uvijek trpio.
Vladimir Nazor (1946)
— Spomen-slavu u Zagrebu priredilo je Društvo hrvatskih književnika, sudjelovalo je pjevačko društvo »Sloga«, položeni su vijenci na Preradovićev spomenik, a svečanost je otvorio Ksaver Šandor Đalski. Zatim je govorio Silvije Strahimir Kranjčević i izazvao veliko oduševljenje prisutnih. Zbog svoga govora imao je Kranjćević neugodnosti od strane bečke vlade koja je povela istragu o njegovu sudjelovanju na svečanosti u slavu Petra Preradovića.
— Mramorna ploča s brončanim likom Petra Preradovića podignuta je zahvaljujući sakupljenoj novčanoj pomoći u narodu; ploču je izradio kipar Fabac a brončani reljefni portret na ploči odljev je sa nadgrobnog spomenika Ivana Rendića. Natpis na ploči:
U ovoj kući rodio se
hrvatski pjesnik
Petar Preradović
Postavio hrvatski narod
Spomen-slavu priredio je Mjesni odbor, čiji je predsjednik bio grabrovnički učitelj Josip Stjepan Jankač, uz pomoć društva Braće hrvatskog zmaja. Na svečanosti se okupio narod iz okolnih sela, mjesta i gradova (prema izvještaju bilo je oko osam tisuća ljudi) i prisustvovao otkrivanju ploče. Govorili su predsjednik odbora Jankač, Božidar Kukuljević Sakcinski, zastupnik Matice hrvatske, izaslanik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, predstavnik Društva hrvatskih književnika, predstavnici različitih društava i ustanova. Općinski bilježnik Stjepan Jankač primio je spomen-ploču na čuvanje; položeni su mnogi vijenci pred ploču. Svečanost je završila narodnim veseljem.
BEZ KATALOŠKOG BROJA
U I. sobi nalaze se, pored već navedenih, i ovi eksponati bez kataloškog broja:
ALBUM u kojem su reproducirane sve dosad poznate fotografije i nekoliko crteža Petra Preradovića, njegove sestre i njegovih supruga.
PRERADOVIĆEVE ZBIRKE PJESAMA:
MAPA S ORIGINALIMA:
U II. sobi:
POPRSJE PETRA PRERADOVIĆA. Izradio A. Bestebner (1895). Poprsje je poklonio Muzeju Preradovićev unuk Milan Preradović.
