Kronologija Petra Preradovića

Priča mjeseca   |   05.01.2018.
Kronologija Petra Preradovića

1818.

  1. ožujka: U Grabrovnici, selu Đurdevačke šeste krajiške pukovnije, rođen je Petar Preradović, sin krajiškog podoficira Ivana Preradovića (rođenog 4.3.1792. u Grubišnom Polju) i Pelagije rođ. Ivičić (rođene 29.10.1792. u Velikom Grđevcu). Preradovići, prema predaji, potječu iz Like, odakle su se doselili u Grubišno Polje, gdje se rodio i pjesnikov otac, koji je kasnije vojevao u francuskim ratovima. Kao stražmeštar dobio je srebrnu kolajnu za hrabrost, umirovljen je oko 1820. s činom zastavnika i nastanio se u Grabrovnici.

Roditelji Petra Preradovića, vjenčani 9.11.1811. u Pavlovcu, imali su troje djece: Mariju, Petra i Anu. Marija Preradović, rođena 20.12.1812. u Grubišnom Polju, prvi put se vjenčala 22.4.1833. s kovačem iz Velike Pisanice Pavlom Solaričem i s njim je imala devetoro djece, od kojih je petoro umrlo u dobi mlađoj od deset godina. Muž joj je umro 3.1.1846., pa se ona drugi put udala 29.7.1858. za bačvara u Velikoj Pisanici Josipa Jerbića, katolika. Marija je umrla 25.2.1867. u Velikoj Pisanici. Mlađa sestra Ana rođena je 11.2.1820., a umrla 5.4.1822. i pokopana u Maloj Trešnjevici. [Ovi podaci i oni o rođenju zakonite djece Petra Preradovića preuzeti su iz knjige dr. Alekse Ivića Arhivska grada o srpskim i hrvatskim književnim i kulturnim radnicima, Knjiga druga 1790-1897, Beograd, 1931. Datumi po starom kalendaru preneseni su u ovoj Kronologiji u datume po novom kalendaru.] Kao još jedno dijete pjesnikovih roditelja spominje se Stevan Preradović, koji je 1832. poginuo. Petar piše o njemu 1831. u pismu majci. Taj bi sin mogao biti njihovo drugo dijete, stariji od Petra, ali o njemu nema potvrde u dokumentima.

1826.

„U osmoj godini, do koje dobi nijesam ni riječi drugog koga jezika znao do materinjeg, počeo sam u školu ići, najprije u Grubišnom Polju, zatim kroz dvije godine u Đurđevcu, onda jednu godinu u Bjelovaru u vojničkom zavodu“. (Nacrt moga života, 1862.)

1828.

  1. siječnja: Umro mu je otac, u Grabrovnici, „na samo mlado ljeto“; pokopan u Maloj Trešnjevici.

1830.

„koncem godine“: Mati ga je otpremila u Vojničku akademiju u Wiener-Neustadt, gdje je ostao pitomac osam godina bez prekida, do 1838. godine.

1832.

  1. kolovoza: Kao učenik II. tečaja Vojničke akademije prešao je s pravoslavlja na katolicizam.

1834.

Kad je gotovo čitav Neustadt izgorio, pitomci su dobili zadatak opisati taj požar. Petar je tad sastavio svoju „prvu pjesmu u njemačkom jeziku“ (Der Brand von Neustadt).

1838.

  1. rujna: Svršivši Vojničku akademiju kao poručnik prvog reda, po vlastitoj je želji uvršten u ugarsku pješačku pukovniju br. 33, zvanu Bakonyi, u Milanu. Prije stupanja u službu dobio je dopust i vratio se nakon punih osam godina u Hrvatsku - prolazeći kroz Zagreb saznao je za „narodno gibanje“, pa „nešto o hrvatskoj (tad ilirskoj) književnosti, o njezinom kolovođi dr. Gaju i o otporu Hrvata protiv Mađara“. Iz Zagreba je otišao u Pitomaču posjetiti „ostarjelu majku i sestru jedinicu“, „... - ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti“ (Crtice moga života, 1856.). „Ali u razgovoru s majkom i sestrom probuđivahu mi se kao iz sna slatki izrazi djetinske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh, prilično sam opet naški govorio.“ (Nacrt moga života, 1862.)

1840.

U Milanu se upoznao s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816. - 1889.), koji je u njegovu regimentu došao kao „oficir od ugarske garde“. S Kukuljevićem je razgovarao „o staroj našoj dubrovačkoj književnosti, o narodnim našim pjesnima“. Kukuljević mu je čitao i svoje pjesme te je na njegov nagovor „počeo prevoditi pogdješto iz narodnoga na njemački jezik i za njemačke svoje pjesme počeo odabirati narodne predmete. Tako sam preveo skoro cijelo prvo pjevanje Gundulićeva Osmana i neku pjesmu Đorđićevu, a sastavio sam više pjesama s narodnim predmetima ...“ (Crtice moga života, 1856.)

1841.

  1. studenoga: Objavio je pjesmu Das Uskoken-Mädchen u zagrebačkom njemačkom listu Croatia (III, br. 96, str. 385).

1843.

  1. lipnja: Krenuo je iz Milana sa svojom pukovnijom, koja je premještena u Dalmaciju, preko Mletaka, u Zadar (ovdje će on živjeti do 1847.). Pukovnija se zadržala „četrnaest veselijeh dana“ u Mlecima, gdje „kod regimente Karola Ferdinanda broj 51 bijaše slučajno mnogo hrvatskih, narodnim duhom oduševljenih oficira, na čelu im poznati Špiro Dimitrović ...“ koji ga „odmah u svoje krilo primi; svako veče sastajali smo se kod njega: tu su se narodne pjesme pjevale, tu je bio samo razgovor o narodnim stvarima, tu su se čitale Kačićeve pjesme itd.“ Špiro Dimitrović Kotaranin (1813. – 1868.) obećao je na rastanku da će im u slavu spjevati junačku pjesmu, a Preradović se obavezao da će mu otpjevati u narodnom jeziku. Kad je Dimitrovićeva pjesma stigla u Zadar, Preradović je na nju odgovorio Poslanicom Špiri Dimitroviću, svojom prvom hrvatskom pjesmom (objavljenom postumno, u Pjesničkim djelima, 1873.) o kojoj je rekao da „nema po sebi skoro nikakove vrijednosti“, ali on ju je čuvao „sveudilj kao spomenik one za mene znamenite dobe".

U Zadru se upoznao s Antom Kuzmanićem (1807. – 1879.), koji je pripremao izdavanje Zore dalmatinske i zamolio ga da mu načini „jednu pjesmu za prvi list Zore dalmatinske“.

1844.

  1. siječnja: Prva objavljena pjesma, Zora puca, objelodanjena mu je u prvom broju Zore dalmatinske i postigla velik uspjeh.

Zaljubio se „u Zadru u Pavicu, lijepu ćercu pokojnog tribunalnoga savjetnika Ivana de Ponte“. U rujnu iste godine imenovan je natporučnikom.

1845.

  1. prosinca: Datirao je Književni poziv na pretplatu za svoje Prvence, kako je nazvao prvu zbirku pjesma.
  2. prosinca: U Zori dalmatinskoj objavljen je njegov Književni poziv..

1846.

U kolovozu: Stigla mu je zapovijed o premještaju k trećem bataljonu u Peštu, dok se bavio „izdavanjem kod tiskara Demarchi-Rougier sakupljenih mojih pjesama pod naslovom Prvenci, koje posvetih rečenoj zaručnici mojoj“.

  1. rujna: U pismu javlja Stanku Vrazu u Zagreb da mu šalje „100 istisaka mojih izišavših Prvenaca. Nijesu baš onako izišli kako sam bio želio - ali šta ćeš kad u ovom kukavnom Zadru bolje moguće nije. Gledaj, brate, da ih rasprodaš. Ja polazim danas parobrodom preko Trsta u Beč pa u Peštu i ne znam kad ću se vratiti ...“.

U Beču je izjavio vlasniku regimente, grofu Gyulayu, čvrstu svoju odluku da neće „nipošto od nakanjene ženidbe odstupiti“, i on mu je, na kasnije ponovljenu molbu, dopustio ženiti se i vratiti se natrag u Zadar.

Na povratku iz Beča, upoznao se u Pešti s „vrijednim domorocem“ Vatroslavom Bertićem (rođ. oko 1818. na posjedu Bertićevo iznad sela Orehovice kraj Bedekovčine, umro 1901. na Humu kod Zaboka; ovo poznanstvo „imaše kašnje velik upliv na sudbinu moju“). „Vraćajući se iz Pešte u Zadar, udarim preko Zagreba, gdje me pokojni Stanko Vraz, s kojim sam već prije pismeno poznat bio, uvede u sve znamenitije domorodne kuće i upozna sa svima glasovitim osobama tadašnjeg našeg Parnasa“. (Crtice moga života, 1856.)

1847.

Nekoliko mjeseci prije Preradovićeva povratka u Zadar umrla je udata sestra njegove zaručnice, kod koje je ona stanovala „neimavši ni oca ni matere“, pa se Pavica stoga morala preseliti „k drugoj udatoj sestri u Dubrovnik“.

  1. svibnja: Dobio je od cara za svoje Prvence „zlatnu medalju u vrijednosti od 12 dukata s natpisom Litteris et artibus, s jednim pismom“ (Gaju, 19. 5. 1847.)
  2. lipnja: Pošao je s regimentom iz Zadra u Italiju, u Vidam (Udine), a od 24. studenoga stacioniran je u Bresciji (Breši).

1848.

  1. siječnja: Stigao je u Paviju, gdje ga je zatekla talijanska revolucija, a već 14. travnja javlja se u Zagreb pismom iz Mantove, kamo je prispio „prvih dana mjeseca travnja“ u pomoć posadi i ondje ostao četiri mjeseca.
  2. svibnja: Prvi put je sudjelovao u boju kod mjestanca Gli Angeli pred Mantovom, a zatim u bojevima kod Curtatone i Goita.

Lipanj: Postao je kapetan.

  1. kolovoza: Umrla mu je majka Pelagija rod. Ivičić, u Velikoj Pisanici. Istjeravši Pijemonteze iz austrijskog dijela Italije, mjeseca kolovoza došao je u posadu u Piacenzu, a u rujnu u Monzu. Ovdje je uzeo dopust i otputovao u Dubrovnik svojoj zaručnici.
  2. listopada: „postao sam cijeli kapetan« (kapetan 1. klase)
  3. listopada: Vjenčao se u Dubrovniku s Pavicom de Ponte.

Vratio se, za malo dana, u Italiju, u Monzu, bez žene, i našao „crnu knjigu na stolu“ koja ga je dočekala da mu „stečenu radost u tugu i žalost preobrati“. Saznao je da je izgubio majku.

  1. prosinca: Na lažnu vijest o Preradovićevoj pogibiji u ratu, objavio je o njemu nekrolog u Narodnim novinama njegov prijatelj Bogoslav Šulek (1816. - 1895.).

1849.

  1. veljače: Stigao je iz Italije u Zagreb te je pridijeljen bojnom odsjeku Banskog vijeća, gdje je zauzeo ispražnjeno mjesto podnačelnika. „Kolika je moja radost što sam ovdje u miloj domovini, za kojom težih toliko godina, to ti iskazati ne mogu, ti me poznaš i znati ćeš sam to rasuditi.“ (Kukuljeviću, 26. 2. 1849.)
  2. travnja: Premješten je prvoj banskoj regimenti, ali je ipak ostao u Zagrebu.
  3. srpnja: Rodio mu se prvenac sin Čedomil koji je „Umro 24. rujna 1849. u trećem mjesecu dobe svoje“ (vidi sonet Svome prvorođencu, 1870).

1850.

  1. srpnja: Kad je Bansko vijeće ukinuto, ban je premjestio Preradovića u vojno zapovjedništvo („Ja sam sad ovdje pridijeljen kod zemaljskog vrhovnog vojnog zapovjedništva, kud će poslije sa mnom, to ne znam ...“; Kaznačiću, 31.7.1850.)
  2. rujna: Rodila mu se kći Milica.
  3. studenoga: Ivan Kukuljević Sakcinski kao načelnik Društva za povjesnicu starine jugoslavenske imenovao ga je „za svoga poslujućeg člana“.

1851.

Veljača: Postao je ađutant kod Bana („Kao novost mogu ti javiti da sam postao ađutant kod Bana.“; Kaznačiću, 8. 2. 1851.).

  1. veljače: Izabran je u odbor obnovljene Matice ilirske (predsjednik Ambroz Vranicani; potpredsjednik književnog odbora Ivan Kukuljević; uz Preradovića odbornici: Mirko Bogović, Stjepan Ilijašević, Ivan Mažuranić, Bogoslav Šulek, Stanko Vraz).
  2. lipnja: Datirao je Poziv na pretplatu za svoje Nove pjesme (objavljen u Narodnim novinama 15. 7. i 4. 8. 1851.). – „Mojih Novih pjesama ne mogu ti više poslati, jer sam sve već rasprodao, nijesam ni predbrojnike sve namiriti mogao.“ (Kaznačiću, 3. 10. 1851.)

Listopad: Započeo je pisati ciklus njemačkih pjesama Lina-Lieder Zagrepčanki Karolini Schauff rođ. Kopetzky (6.6.1828 - 18.7.1898.); šesnaestu, posljednju pjesmu ciklusa, Träume, datirao je „Im August des Jahres 1852.“

1852.

  1. travnja: Izabran je odbornikom Matice ilirske i za 1852. godinu (kad je ujesen bio premješten u Cremonu kao major njemačko-banatske krajiške pukovnije, na njegovo je mjesto 8.12.1852. izabran Antun Mažuranić).

Ban ga je poslao u Travnik „na pregovore“ Omer-paši Latasu, koji ga je lijepo dočekao.

„Moja Pave već je od mjeseca svibnja kod sestre si u Mareni i tamo će sada roditi i rado do proljeća ostati, jerbo će se rado sa mnom neka promjena dogoditi i dok se moja sudbina ne odluči ne bih ju rado s mjesta kretao.“ (Kaznačiću, 13.8.1852.)

  1. kolovoza: Rodila mu se druga kći, Slavica.
  2. listopada: Postao je „majorom u njemačko-banatskoj regimenti“. 

  3. prosinca: Stigao je sa ženom i dvoje djece, Milicom i Slavicom, u Cremonu, gdje je primio „pod zapovijed svoju 2. bataljon iste regimente“.

1853.

Kolovoz: Sa svojim bataljonom došao je iz Cremone u Veronu.

Rujan: Iz Verone je odveo svoj bataljon „kući u Pančevo“; bataljon se raspustio, a on je otišao „za zapovjednika Korduna u Kovinj na Dunavu“.

1854.

Siječanj: Premješten je „k romano-banatskoj regimenti“. U Aradu je preuzeo zapovjedništvo jedne čete svoje nove regimente koja je ondje bila u posadi.

Srpanj: Kad je s prvom četom svoje pukovnije „bio izmarširao u Erdelj“, iznenada mu je stigla zapovijed da je pridijeljen „k Vrhovnom vojske zapovjedništvu u Beč“. Obitelj mu je tad bila u Karanšebešu.

  1. kolovoza: Otputovao je s obitelji u Beč gdje mu je, osmi dan poslije dolaska, umrla šogorica, najstarija sestra njegove supruge.
  2. rujna: Rodio mu se sin Dušan, ali „iza sretnog poroda razboli mi se jako supruga ujedno s novorođenim djetetom i moradoh po savjetu ljekarskom poslati ju zajedno s djecom, kojih tada troje imah, u Italiju, u blaže podneblje“. (Crtice moga života, 1856.)

1855.

  1. ožujka: Umrla mu je mlađa kći Slavica.
  2. svibnja: U Motta di Livenza, u provinciji Treviso, kod mlađe sestre, kod koje je boravila sa svojom djecom, tragično je završila život Pavica rođ. de Ponte, u 27. godini, ostavivši dvoje nejake djece, Milicu i Dušana.

Potkraj godine, po vlastitoj molbi, premješten je iz Beča u Krajinu, u prvu bansku pukovniju u Glini.

1856.

U Glini se zaljubio u Emiliju Novaković-Đurabojsku (rođ. 1837. u Ogulinu). Njoj je tad bilo 18 godina, svirala je gitaru, pjevala narodne pjesme.

  1. studenoga: Po nagovoru Ivana Trnskoga napisao je autobiografiju Čerte moga života (prvi put objavljenu 1890. u Izabranim pjesmama u govoru Milivoja Šrepela O životu i radu Petra Preradovića, pod naslovom Crtice moga života).

1857.

Iz Gline je naglo premješten u Beč, u generalštab.

1858.

  1. travnja: Postao je potpukovnikom.
  2. kolovoza: Emilija Novaković rodila mu je u Zagrebu (Vicus Latinorum 106, Vlaška ulica) nezakonitog sina imenom Radovan Josip Petar. Kumovi su bili trgovac Josip Popović i žena mu Evelina (Matica rođenih župe Sv. Petra u Zagrebu 1858. - 1877.) Uz ove je podatke zabilježeno u Observationes: „Dozvolom vis. kr. z. vlade od 873. 1888. br. 8198. promjenjuje se prezime Novaković u Preradović“).

1859.

Tijekom rata za talijansku nezavisnost ratovao je u prvoj armiji habsburške vojske u Trstu. Ondje je ostao do 19. lipnja, a zatim je dodijeljen četvrtoj armiji u Postojni do 15. kolovoza.

  1. lipnja: Imenovan je pukovnikom.

Kolovoz: Premješten je u Temišvar.

  1. listopada: Stigao je u Temišvar, nakon dvomjesečnog dopusta koji je proveo u Vöslau i u Pragu.

1860.

Iz Temišvara je odlazio u Beč (krajem svibnja - početkom lipnja), u Novi Sad (srpanj), u Dalmaciju (Zadar, listopad) i u Prag (studeni). „Ja se povratih s daleka puta. Bio sam u Dalmaciji i preveo si sinka u Beč, bio sam i u Pragu kod ćerke si i - hvala bogu - oboje sam našao i ostavio zdravo.“ (Trnskomu, iz Tamišvara 20.12.1860.)

1861.

„... sutra ujutro polazim s dopustom od dva mjeseca u Beč, Prag itd. Idem samo da me ovdje ne ima, jer je ovdje sad jako nezdravo a i nikakva drugog pravog života ne ima. Ja ću ovog mjeseca biti u Vöslavi kod Beča ...“ (Ignjatu Brliću, iz Tamišvara 1.8.1861.)

1862.

  1. - 21. lipnja: Emilija Novaković, s njihovim sinčićem Radovanom, boravila je u Tamišvaru, gdje je Preradovića oslobodila od njegove ženidbene obveze, i s njim sklopila ugovor o izdržavanju njenom i njihova sina.

1863.

  1. rujna: Odbijena od najbliže okoline, smjestivši se sa sinčićem Radovanom u Zagrebu kod prijateljice, kume Eveline Popović rođ. Peleš (1840. – 1892.), iz Gline, od tuberkuloze je umrla Emilija Novaković-Đurabojska (Milica, Milči), u dobi od 26 godina. Pokopana je na Jurjevskom groblju (Matica umrlih od 1858. do 31/1. 1868. župe Sv. Marka u Zagrebu, broj 298). Kasnije je prenesena na Mirogoj, nasuprot Preradovićevu grobu, a zatim na drugo neko mjesto.

Radovana je odgojila Evelina Popović, a Preradović ga je materijalno osigurao i dao mu svoje prezime. Radovan je umro 11.2.1908. u Zagrebu, a imao je sina Milana, rođenog 1.8.1897. u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju, u Evangeličkom groblju.

1864.

„Javljam Vam da sam premješten u Beč i da ću za jedno desetak dana tamo krenuti. Moj adres tamo: Wien, Kriegsgebaude. Meni je to premještenje veoma drago, jer ću si djeci bliže doći i ostaviti ovo mekano podneblje koje mi slabo prija.“ (Ignjatu Brliću, iz Tamišgrada 23.2.1864.)

  1. travnja: Stanuje u Landstrasse, Ungargasse No 9. - 23. lipnja: Matica dalmatinska primila ga za člana utemeljitelja.

Lipanj i srpanj: Liječio se u Karlovim Varima („da si zdravlje oporavim“).

Potkraj srpnja i početkom kolovoza boravio je u Njemačkoj, u Leipzigu i Dresdenu.

1865.

  1. travnja: Vjenčao se u Beču s Emom Regnerovom rođ. Bleyleben. Ema je rođena 1828. u Korneuburgu, u Donjoj Austriji. S njom se dopisivao od 4.5.1859; „Sad sam evo ovdje u Veroni zadovoljan i sretan u kućevnom si životu, jerbo imam uz sebe biće koje ljubim i štujem i koje sačinjava svu sreću moju. Dvoje djece, što mi od prve supruge ostade, nije kod mene. Kćer Milica je u Pragu u zavodu engleskih gospoja, a sin Dušan u Beču kod tasta mi. - S književnošću slabo se bavim, jerbo mi služba sve vrijeme zauzimlje.“ (Kaznačiću, iz Verone 22.5.1865.)

„a 16. o. m. polazim u Beč, a početkom listopada doći ću sa sinom si u Zagreb da ga predam tamošnjem konviktu.“ (Trnskomu, iz Verone 11.9.1865.)

1866.

  1. veljače: Rodio mu se u Veroni sin Milan, iz drugog braka.
  2. ožujka: Hrvatska dvorska kancelarija u Beču moli pristanak za izbor pukovnika Preradovića u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
  3. ožujka: Odbijeno mu je članstvo u Jugoslavensku akademiju.

Ljeto: Sudjelovao je u novom ratu za talijansku nezavisnost.

  1. kolovoza: Imenovan je general-majorom.
  2. kolovoza: Postao je zapovjednik brigade u Aradu.
  3. listopada: Boravio je kao gost na Koradovici (Varaždinbreg) u domu kod Bužanovih, kod sestre Vatroslava Bertića Terezije Bužan. Godinama se svraćao u posjete svom prijatelju i kumu Bertiću, i drugima, u Gradec kod Vrbovca, u Viroviticu, u Varaždin, i drugdje.

1867.

Veljača: „Neka me zasad ne izaberu za člana akademije, bit će bolje; jer Kušević nije mi prijatelj itd.“ (Šuleku, iz Arada 24. 2. 1867.)

  1. veljače: Umrla mu je u Velikoj Pisanici sestra Marija (vidi pjesmu Svojoj sestri jedinici, objavljenu 30.3.1867. u Dragoljubu).
  2. prosinca: Rodila mu se u Aradu kćerka Zora. Postala je poznata slikarica. Zora je umrla u Zagrebu 10.5.1927.).

1868.

  1. srpnja: Dobivši drugu brigadu, premješten je iz Arada u Beč („što mi je veoma ugodno, jer sam već sit mađarskog blaženstva. Ja polazim 25. o. m. odavle i vodim najprije obitelj si u Beč a ja ću onda na cio mjesec dana (kolovoz) u tabor kod Bruka na Litavi.“ (Račkomu, iz Arada 22.7.1868.)

1869.

U Zagrebu je objavljen Preradovićev anonimni prijevod rasprave Franje Račkoga na njemački: Fiume gegenüber von Croatien, Von Dr Franz Rački, Aus dem kroatischen übers. von. X.Y. Agram, Im Verlage der Fr. Suppan's Buch-Handlung (Albrecht & Fiedler), 1869.

1870.

Pripremao je novo izdanje svojih pjesama.

  1. lipnja: Rodila mu se kćerka Jelica (umrla već 27.12.1870.).

Listopad: Preselio se u novi, svoj posljednji stan: Ungargasse Nro 39. (Pismo Trnskomu, 22.10.1870. "P.S. Ja stanujem sada u "Ungargrasse Nro 39")

1872.

Pronijeli se glasovi koji hoće da ga „banom učine“, ali on se „za tu čast“ ne jagmi. (Šuleku, iz Beča 18.2.1872.)

  1. svibnja: Otišao je u Mariabrunn kod Münchena na liječenje od otoka slezene komu nije mogao odoljeti „već skoro pol godine“ (Šuleku, iz Beča 5.5.1872.).
  2. kolovoza: Umro je u Fahrafeldu (kod Vöslaua, u Donjoj Austriji), u 3 1/2 sata ujutro, u 55. godini svog vijeka. 
  3. kolovoza: Pokopan je u Beču.

 

Izvor:

Kronologiju je pripremio akademik Dragutin Tadijanović za potrebe izdanja "Rodu o jeziku - Izabrane pjesme Petra Preradovića" koje je izdano u Grabrovnici 1972. godine.

 

 

 

HU-HR CBC
Slogan
Interreg
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.